Trenutak prije Muke, Isus se molio Ocu za svoje učenike: „da svi budu jedno... da svijet vjeruje“ (Iv 17,21). Ta molba i dalje odjekuje u Crkvi poput otvorene rane i, istovremeno, poput horizonta nade.

Od Drugog vatikanskog koncila, pape su, svaki na svoj način, naglašavale da ekumenizam nije pastoralni dodatak, već sam otkucaj srca Crkve vjerne volji svoga Gospodina.

U nastavku, grupirane u pet ključnih točaka, sakupljamo neke od riječi kojima su Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI., Franjo i Lav XIV. osvijetlili ovaj zajednički put prema punom jedinstvu kršćana.

1. "Prioritet za cijelu Crkvu"

Prvi korak u ekumenizmu je prepoznavanje njegove bitne prirode. To nije aktivnost rezervirana za stručnjake, niti je to samo još jedno poglavlje među mnogim odgovornostima Crkve: to pripada samoj srži njezina poslanja.

To je ono što je sveti Ivan Pavao II. potvrdio u enciklici Ut unum sint, programskom tekstu koji je dao novi poticaj dijalogu među kršćanskim denominacijama:

Njegov nasljednik, Benedikt XVI., prihvatio je istu tu obvezu od početka svog pontifikata i obnovio ju je u više navrata:

Nedavno je Lav XIV. želio započeti novi ciklus kateheza posvećen Drugom vatikanskom koncilu. U prvoj od njih, podsjećajući na riječi svetog Pavla VI. u Ecclesiam suam, naglasio je da se, zahvaljujući Koncilu, Crkva obvezala tražiti istinu hodajući uz druge kršćane i cijeli svijet:

2. Molitva, duša ekumenskog pokreta

Ako je jedinstvo prije svega dar, prvi odgovor kršćanina ne može biti ništa drugo nego molitva. Ono što je Krist tražio od Oca, učenici su pozvani tražiti svaki dan. Stoga se takozvani "duhovni ekumenizam" - molitva, obraćenje i svetost života - u novijim naukama prepoznaje kao samo srce puta do jedinstva.

Benedikt XVI. to je izrazio s jedinstvenom jasnoćom pred mladima okupljenima u Kölnu:

Godinama kasnije, tijekom Tjedna molitve za jedinstvo kršćana, vratio se istoj ideji, podsjećajući na nauk Koncila:

Papa Franjo, tijekom svog putovanja u baltičke zemlje, podsjetio je da cijela ekumenska dinamika proizlazi iz sjedinjenja s Isusovom vlastitom molitvom Ocu:

3. "Jedno krštenje, jedno tijelo"

Prije svih razlika, postoji zajednička stvarnost koja prethodi svakom dijalogu: krštenje. Po njemu su svi kršćani već, na stvaran, iako nesavršen način, uključeni u jedno Tijelo Kristovo. Ta sigurnost je čvrsti temelj na kojem se gradi svako približavanje između različitih Crkava i crkvenih zajednica.

4. "Jedinstvo u različitosti: ekumenizam svetaca"

Kršćansko jedinstvo kojemu ekumenizam teži nije uniformnost. Duh Sveti, koji je princip zajedništva, također rađa raznolikost karizmi, jezika i tradicija. U toj simfonijskoj harmoniji, sveci i mučenici svih ispovijesti predstavljaju privilegiranu točku susreta: svjedok zapečaćen krvlju govori glasnije od bilo kakve doktrinarne podjele.

Sveti Ivan Pavao II. definirao je ovu duhovnu razmjenu kao jedno od velikih bogatstava ekumenskog dijaloga:

Papa Franjo, komentirajući izvještaj o Pedesetnici na ekumenskom susretu u Bahreinu, izrazio ga je blistavom slikom:

Ove riječi, naravno, ne aludiraju na jedinstvo postignuto nauštrb istine - jer, kako nas je podsjetio sveti Ivan Pavao II., „u Tijelu Kristovu, koje je 'put, istina i život' (Iv 14,6), tko bi smatrao legitimnim pomirenje postignuto nauštrb istine?“ (Ut unum sint, br. 18). Slika Pedesetnice radije upućuje na iskren dijalog u zajedničkoj potrazi za tom istinom, priznajući da se ista vjera može izraziti legitimno različitim jezicima, a da te razlike ne budu proturječne.

A na svom putovanju u Latviju, nakon što je svjedočio suživotu katolika, luterana i pravoslavaca, sažeo je to iskustvo:

„Priznanje, suradnja i prijateljstvo“: tri riječi koje ne opisuju minimalni dogovor niti odricanje od vlastitog identiteta, već nužnu klimu za onaj iskreni dijalog koji Ut unum sint stavlja u središte ekumenskog puta (usp. br. 8, 9, 28 i 29). Samo u toj klimi može rasti jedinstvo koje je vjerno istini i istovremeno sposobno prihvatiti darove vlastite svakoj tradiciji.

Na pragu trećeg tisućljeća, sveti Ivan Pavao II. govorio je o „ekumenizmu svetaca“ kao najuvjerljivijem od svih:

Papa Franjo, razmišljajući o istom tom zajedničkom nebu, evocirao ga je u Bahreinu:

5. "Da svijet vjeruje: dijalog, prijateljstvo i poslanje"

Ekumenizam nije sam sebi cilj. Krist je pozivao na jedinstvo svojih sljedbenika "da svijet vjeruje". Stoga je dijalog među kršćanima usko povezan s misijom: samo ujedinjeni možemo svijetu ponuditi vjerodostojno svjedočanstvo o Bogu ljubavi. A da bi taj dijalog bio plodonosan, mora proizaći iz iskrenog prijateljstva i ljubavi.

Sveti Pavao VI. u svojoj programskoj enciklici o dijalogu ostavio nam je dvije slike koje su postale klasici ekumenske misli:

I u istoj enciklici formulirao je jednu od najupečatljivijih definicija kršćanskog dijaloga:

Benedikt XVI., suočen s izazovima europske sekularizacije, podsjetio je da put do pomirenja zahtijeva hrabrost:

U Bahreinu je papa Franjo snažno povezao jedinstvo i svjedočanstvo kao dvije nerazdvojne dimenzije:

A u Rigi je podsjetio da nas upravo misionarska hitnost potiče da prevladamo rane iz prošlosti:

Od Pavla VI. do Lava XIV., riječi Papa prate isti put: put Crkve koja prepoznaje podjelu među kršćanima kao ranu u vlastitom tijelu i koja istovremeno nikada ne prestaje moliti, razgovarati i putovati prema jedinstvu koje Krist želi. To je zadatak svih krštenih i izražava se u svakodnevnim gestama molitve, prijateljstva, međusobnog razumijevanja i služenja.

Kao što nas je podsjetio sveti Josemaría, milosrđe "više nego u davanju leži u razumijevanju": to razumijevanje našeg kršćanskog brata ili sestre druge denominacije, otkrivanje koliko nas već ujedinjuje i strpljiv rad na onome što nas još uvijek razdvaja, ostaje danas imperativ kršćanske savjesti i, prije svega, sjajan izraz vjernosti Gospodinu koji je molio "da budu jedno".