Čežnja Božjeg srca

Tijekom ovih dana na brojnim mjestima u svijetu otkazana su javna slavljenja svetih Misa. Ali i dalje možemo učiniti veliki broj duhovnih pričesti tijekom dana kako bismo izrazili svoju nestrpljivu ljubav.

23. travnja 1912.godine, sveti Josemaria imao je Prvu Pričest. Toga dana „Isus je želio postati vlasnik mojega srca,“ sa zahvalnosti se prisjetio godinama kasnije.

U Pričesti primamo Isusa, ali zapravo je On taj koji prima nas. Pozivamo ga u svoj dom, ali On je zapravo taj koji prima nas. On je naš domaćin. Naše želje da Ga primimo zapravo su blijedi odraz Njegove želje. Možemo moliti duhovnu pričest nekoliko puta tijekom dana, ali njegova čežnja za intimnim sjedinjenjem sa svakim od nas puno je srčanija: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22:15).

I mi također želimo da naša srca gore od želje da ga prime, da se sjedine s njim. Utješno je slušati riječi svetog župnika Arškog: „duhovna pričest djeluje u duši kao lagani povjetarac na plamen koji se planira ugasiti. Kada god osjetite da vam se ljubav prema Bogu hladi, odmah se duhovno pričestite“ (sveti Ivan Maria Vianney, Propovijedi).

„Iako On ništa ne treba, nikada ne želi biti odijeljen od nas“

Tijekom ovih dana u brojnim dijelovima svijeta nalazimo se u nekom od oblika karantene. Možda neki neće biti u mogućnosti napustiti svoje domove i otići na Misu. U brojnim je mjestima bilo neophodno prestati javno slaviti Euharistiju. Ali naš Gospodin ostaje s nama. On nas čeka. Čezne za nama. Molimo se da ova situacija ubrzo završi i da ubrzo opet možemo ujediniti svoje duše s Njegovom u svetoj Pričesti. Zabrinuti smo da ova prisilna razdvojenost može ohladiti našu ljubav. Možemo misliti da smo sada zakinuti za Njegovu sakramentalnu prisutnosti, nakon tolikih godina koliko Ga već primamo svaki dan. Ova fizička udaljenost može nam pomoći više cijeniti neizmjeran dar česte Pričesti, nježne blizine Boga koji postaje kruh i tihe službe svećenika koji Ga čine prisutnom svojim glasom i radnjama.

Ovo mogu biti odlični dani za cijeniti do koje mjere Bog uživa biti s nama, koliko nas radosno iščekuje. Kao što je rekao sveti Josemaria: „iako On ništa ne treba, nikada ne želi biti odijeljen od nas“ (Susret s Kristom, br. 84).

Sveci u običnom životu

Svetost koju nam Bog želi podariti moguća je usred svijeta, usred uobičajenih okolnosti svakoga dana. Možda nisu samo stariji oni koji se prisjećaju situacije poput ove u kojoj smo sada. Bez obzira na sve, ova situacija trenutno je dio našeg „uobičajenog života.“ Bog želi da ga baš tu tražimo. Ne bi bilo dobro kada bismo ga tražili u nečem izvanrednom, kada bismo riskirali i izlazili na ulice ako je razboritije ostati doma. Slušati naše roditelje, ili možda našu djecu, liječnike, zdravstvene radnike – to su stavovi koji krase one koji teže svetosti. Trebamo se truditi svaki trenutak živjeti s mirom koji nas ujedinjuje s Bogom.

Neki od nas ne znaju koliko dugo će nam biti uskraćeno sudjelovanje u Euharistiji, ali trebamo shvatiti koliku vrijednost u Božjim očima ima naša iskrena želja da ga primimo. Sveti je Josemaria tisuće ljudi u svijetu naučio molitvu koju je i sam naučio od jednog dobrog redovnika: „Želim te primiti, Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i pobožnošću kojom te je primila tvoja presveta Majka, duhom i žarom svetaca.“

Duhovna pričest koju je molio sveti Josemaria

Sveta Faustina Kowalska rekla je da joj je sam Isus rekao da ćemo, ako molimo duhovnu pričest nekoliko puta dnevno, u samo mjesec dana vidjeti potpunu promjenu našeg srca. Ovi tjedni su veličanstvena prilika da povećamo naša srca, da se poistovjetimo s Božjom čežnjom.

Radi se o vrlo hrabroj molitvi jer izražavamo želju za najvišim stupnjem sjedinjenja koje bi jedno stvorenje moglo postići. Želimo da nam duša bude na razini Djevice Marije, blažene među svim ženama. Srčano želimo učiniti svojim žar svih svetaca. Sve nam se čini malim kada je u pitanju slavljenje prisutnosti Onoga koji je sve. A sam Bog tu želju čini učinkovitom. Bog čisti dušu koja ovako moli. Ljudski govoreći, Bog „uživa“ gledajući koliko se njegov Jedinorođeni Sin i njegov posvojeni sin vole. Tijekom ovih dana možemo Boga učiniti sretnim ispunjavajući svoje uobičajene dužnosti i često moleći ovu kratku molitvu. Pomoći će nam da Ga pronađemo ne samo u obližnjem, ali ipak nedostupnom Svetohraništu, već i u tisuću malih svakodnevnih situacija u našem domu.

Zatvor Ljubavi!

Ovo su dani u kojima možemo bolje razumjeti Srce našega Boga: „Dvadeset stoljeća On je ondje… dragovoljni zatvorenik!, za mene, za sve.“ (Kovačnica, 827). Kada nam je teško živjeti uz druge, ili kad je teško smiješiti se, utješit će nas spoznaja da nas On čeka u svom „zatvoru ljubavi“. Kada trebamo „stegnuti remen“ kako bismo izašli iz ove krize, kada nas bolest napada, ili kada nastupi dosada, utješit će nas spoznaja da nas Gospodin nije napustio, da je prisutan u onima koji s nama žive, u onima koji pate ili su u strahu. Kada trebamo učiti bez da nam se približavaju bilo kakvi testovi, ili online raditi bez nadređenog koji bi nam limitirao vrijeme na društvenim mrežama, ili kada trebamo brižno raditi i svaki posao kod kuće uredno završiti, važno je računati na potporu našeg Gospodina, njegovu blizinu i nježno ohrabrenje. On naše patnje i naše čežnje čini vlastitima, čak i prije nego smo ih i sami iskusili.

Sveti Josip je jedan od svetaca koji je mjesecima pronalazio utjehu u duhovnoj pričesti. Sanjao je o tome kako će Dijete izgledati i sigurno je o tome razgovarao s Marijom. To su bili mjeseci pripreme, čežnje za tim da Ga prime u svoje naručje. Marijine su riječi bile dah koji je u njezinom zaručniku palio plamen nade. Josip je možda bio svjedok toga kako je Marija Djetetu u svojoj utrobi govorila koliko ga žarko želi zagrliti i brinuti se za njega, kako mu je nježno pjevala, onako kako to majke rade. Zajedno su sigurno pripremali najbolji mogući doček za Dijete, za Boga koji je postao čovjekom.

Čak iako Ga ne možemo sakramentalno primiti, i dalje mu možemo zahvaljivati, nakon što smo se putem televizije ili interneta ujedinili u Svetoj Misi, hvaliti Ga zbog svih darova, također i onih koje sada možda ne razumijemo.

Diego Zalbidea