Oduvijek sam katolikinja i odrastala sam u obitelji koja je živjela svoju vjeru. Možda se zato nikad nisam zapitala zašto vjerujem. Bilo je to poput ribe koja ne primjećuje vodu u kojoj pliva: ponekad smo nečim toliko okruženi da to prestajemo zamjećivati, čak i kad je riječ o pravom blagu.

Kad sam se preselila na Tajvan kako bih živjela samostalno, sve se promijenilo. Prvi put nitko me nije vodio na misu niti pitao jesam li molila. Počela sam preispitivati ​​sve: „Zašto idem u crkvu? Zašto vjerujem?” Ta su me pitanja, umjesto da mi pomognu produbiti vjeru, zapravo zbunila. Povrh toga, odlazak na nedjeljnu misu iziskivao je više od sat vremena u jednom smjeru. Malo-pomalo počela sam se udaljavati i osjećala sam kako mi vjera slabi.

U međuvremenu, Bog je na drugom kraju svijeta pripremao još jednu priču. Gabriel, moj tadašnji dečko, počeo je odlaziti na aktivnosti Opusa Dei u Braziliji (Brazil). Jednog je dana, tijekom duhovnog razgovora, spomenuo svećeniku kroz što prolazim te se ispostavilo da taj svećenik poznaje drugog svećenika iz Djela koji je živio upravo na Tajvanu. Informacija o meni prenosila se s osobe na osobu sve dok nije stigla do numerarije iz Španjolske po imenu Isa.

Upoznavanje Ise

Isa mi je pisala. Pozvala me je da posjetim centar Opusa Dei i volontiram u sirotištu za novorođenčad. Dotad nikad nisam čula za Opus Dei i pristala sam, ne sluteći da će mi taj susret promijeniti život.

U tom razdoblju života imala sam prilično zbrkane predodžbe o vjeri. Uvjerila sam se da, ako želim živjeti čistoću, ne smijem biti lijepa niti privlačiti pozornost na sebe. A onda se pojavila Isa: nasmijana, elegantna, našminkana, dok je u autobusu razgovarala sa svima. Bila je vedra osoba, sasvim obična, a istovremeno potpuno predana Bogu. Kad mi je rekla da je numerarija i da živi apostolski celibat, ostala sam zatečena. Nikad prije nisam upoznala nikoga poput nje. 

Taj smo dan provele sate brinući se o napuštenoj dojenčadi, a nakon toga me odvela u obilazak centra. Nisu me se dojmile same prostorije, već ljudi: svaka je imala svoju jedinstvenu osobnost i sklonosti, no postojalo je nešto što im je svima bilo zajedničko.

Sat učenja je sat molitve

Taj je centar ujedno bio i studentski dom za studente iz raznih zemalja. Istjecao mi je ugovor o najmu stana i, iako mi je bilo teško odreći se samostalnog života, to mi se okruženje toliko svidjelo da sam odlučila napraviti taj korak. Bila je to jedna od najboljih odluka u mom životu. Upravo sam tamo istinski upoznala svetog Josemaríju. 

Prva njegova misao na koju sam naišla bila je ispisana na ploči u kući: „Za suvremenog apostola sat vremena učenja jest sat vremena molitve.” To je na mene ostavilo snažan dojam. Učenje mi je oduvijek teško padalo, a te su me riječi potaknule na razmišljanje da se Boga možda može pronaći upravo u onom naporu koji sam dotad nastojala izbjeći.

Učionica u studentskom domu uvijek je bila puna, čak i vikendom. Malo po malo, počela sam slijediti primjer drugih: bolje se organizirati, stvarati navike i ustrajati čak i onda kada mi se nije dalo. Taj novi način učenja kasnije se u Brazilu isplatio: projekt koji sam izradila na Sveučilištu u Braziliji otvorio mi je vrata prvog stalnog posla u oglašavanju. 

No, ono najvažnije što sam naučila nije bilo akademske prirode. Počela sam shvaćati da me Bog ne čeka samo u crkvi: čekao me je i u knjigama, u dobro obavljenom poslu te u malim svakodnevnim obvezama.

Prije sam mislila da je svetost povezana samo s velikim gestama ili izvanrednim iskustvima, a postupno sam otkrila da se ona krije u najjednostavnijim stvarima: u brižnom dovršavanju zadatka, u obavljanju onoga što treba učiniti čak i kad nitko ne gleda. Ti mali činovi odricanja malo su po malo oblikovali moj karakter. Bila sam prilično nestrpljiva, no s vremenom sam naučila prikazivati ​​poteškoće, prihvaćati da se stvari ne odvijaju uvijek onako kako bih željela te se više pouzdavati u Boga.

Bez neobičnosti

Još jedno važno otkriće bilo je shvaćanje da živjeti svoju vjeru ne znači povlačiti se od ljudi. Sveti Josemaría pridavao je veliku važnost prirodnosti, a jedna mi se njegova misao posebno urezala u pamćenje: kršćanin treba živjeti „bez ičega čudnog ili smiješnog” (Put, br. 379). 

Ponekad zamišljamo da biti kršćanin znači podizati zid između sebe i svijeta, kao da kroz život moramo prolaziti s nepovjerenjem prema drugima ili osuđivati ​​svakoga tko drugačije razmišlja. U Opusu Dei otkrila sam upravo suprotno: svaka osoba zaslužuje da je se prihvati s poštovanjem, prijateljstvom i naklonošću, bez obzira na njezine okolnosti. Ako mi netko povjeri svoju tešku životnu priču – bilo da je riječ o ovisnosti, unutarnjoj borbi ili pogrešci – umjesto da donosim sud, trebam vidjeti osobu kojoj je potrebna ljubav. 

To mi je postalo vrlo stvarno iskustvo na Tajvanu. Prijateljstva su se rađala prirodno, kroz razgovor, zajednički obrok ili volontiranje. Prije bilo kakvog vjerskog razgovora postojalo je iskreno zanimanje za ljude.

Ne „manje vrijedan” poziv

Vratila sam se u Brazil puna oduševljenja i željna odgovoriti na sve što je Bog učinio u mom životu. Gabriel i ja, koji smo tada već šest godina bili zajedno, maštali smo o braku i osnivanju obitelji. 

U tom sam se razdoblju pitala kako mogu cijeli svoj život darovati Bogu. Duboko sam se divila potpunom darivanju same sebe kod numerarija. No, kroz molitvu sam shvatila da Bog i mene poziva na svetost – putem braka. To nije bio „manje vrijedan” poziv: bio je to put koji je On za mene od početka planirao.

Nedugo nakon toga zaručili smo se. Vjenčanje je bilo zakazano za svibanj 2020., upravo u vrijeme kad je pandemija sve zaustavila, pa smo morali mijenjati sve planove. Bilo je to teško razdoblje.

Gdje me Bog želi

Danas, živeći svoj bračni i majčinski život, još bolje razumijem ono što sam naučila na Tajvanu. Kad se rodila naša prva kći, shvatila sam da želim više vremena provoditi kod kuće. Nakon nekoliko godina rada u agencijama i istraživačkim institutima, napustila sam siguran posao i počela samostalno raditi s klijentima. Neki me pitaju ne plaši li me usporavanje karijere. Istina je da se osjećam kao da sam točno ondje gdje Bog želi da budem.

Otkrila sam da postoji golema vrijednost u zadacima koje gotovo nitko ne primjećuje: poučavanju djeteta poslušnosti, stvaranju rutine, strpljivom praćenju njegova odrastanja. 

Često se sjetim savjeta koji sam čula prije mnogo godina: „Čini ono što trebaš i usredotoči se na ono što radiš.” Kad radim, nastojim doista raditi. Kad se igram sa svojim djevojčicama, želim biti potpuno prisutna s njima, čak i onda kad me mami da uzmem mobitel u ruke dok se jedna od njih igra na tepihu. Naučila sam da nema izgubljenog vremena kada smo upravo ondje gdje nas Bog čeka.

Vjernost u malim stvarima

Kad pomislim na svetog Josemaríju, prva riječ koja mi pada na pamet jest vjernost: vjernost onoga tko velikodušno, iz dana u dan, odgovara na Božji poziv, čak i onda kada to znači odstupiti od vlastitih planova. 

Vjerujem da se vjernost izgrađuje u malim stvarima. Teže je svakoga dana ustati na vrijeme nego povremeno podnijeti jednu veliku žrtvu. Teže je ustrajno ljubiti nego osjetiti trenutni zanos.

Možda me upravo zato duh Opusa Dei i dalje fascinira. Naučio me je da se svetost ne postiže izvan svakodnevnog života, već unutar njega: u kuhinji, u uredu, u prometnoj gužvi, u braku, u prijateljstvu, u odgoju djece.

Kad bi me netko danas upitao što sam pronašla u Opusu Dei, bez oklijevanja bih odgovorila: put prema spoznaji da je Bog mnogo bliže nego što sam ikada zamišljala. Nisam se morala odreći svojih snova, karijere ni želje za osnivanjem obitelji kako bih ga slijedila. Upravo suprotno: upravo živeći sve to punim plućima, naučila sam da svakodnevni život može biti najljepše mjesto za susret s Bogom.