Blagdan uzvišenja Svetoga Križa

​Blagdan uzvišenja Svetoga Križa slavi se 14. rujna. U nastavku je prikazana kratka povijest o tome kako je došlo do ovog blagdana u Katoličkoj Crkvi.

Ostale vijesti
Opus Dei - Blagdan uzvišenja Svetoga Križa

Sam blagdan je nastao u Crkvi u Jeruzalemu. Od sredine četrnaestoga stoljeća slavio se 13. rujna, na obljetnicu posvete bazilike podignute na Golgoti za vrijeme Konstantina. Prema izvještaju hodočasnika Elegrie iz četvrtog stoljeća , relikvija Križa Gospodnjeg je pronađena nekoliko godina ranije na isti datum. „Veličanje“ ili „uzdizanje“ Križa vršilo se drugog dana osmine posvete, jer na taj dan, prema liturgijskoj knjizi tog vremena, prečasni je Križ svečano prikazan svim Kršćanima. U ovome trenutku najznačajniji obred ove svetkovine u bizantskoj liturgiji je svećenikovo uzdizanje Križa iznad glava vjernika, blagoslivljanje i okretanje na sve četiri strane svijeta, za vrijeme kojeg zbor pjeva Kyirie Eleison stotinu puta na svakoj strani. Nakon toga vjernici prilaze kako bi iskazali štovanje Križu i primili jedan od cvjetova s mjesta na kojem je Križ ležao. U istočnim crkvama ovaj je blagdan toliko važan da ga se smatra Jesenjim Uskrsom.


U Rimu, od početka šestoga stoljeća, u vatikanskoj bazilici, 3. svibnja se obilježavao kao paralelna svetkovina, Pronalaženje Svetog Križa. Sredinom sedmog stoljeća Vatikanska je Bazilika prisvojila jeruzalemski običaj štovanja ostataka relikvija Svetog Križa ( nazvani lignum crucis ) na dan 14. rujna. Papa Sergius ( 687-701) je prebacio običaj štovanja u Lateransku Baziliku, dajući mu tako dodatnu svečanost, da bi se u osmom stoljeću blagdan proširio cijelim kršćanskim zapadnim svijetom.

U rimskoj liturgiji, uvodna pjesma nas podsjeća da otkako je drvo u Edenu bilo simbol pada čovječanstva, Bog želio da Drvo Križa bude novo drvo koje bi nas spasilo: “ut unde mors oriebatur, inde vita resurgeret, kako bi tamo gdje je nastupila smrt, život mogao opet poniknuti prema naprijed.[1] Čitanja stavljaju naglasak na podizanje Krista na Drvo Križa kao nagovještaj Njegova uzdizanja u slavi, i kao magnet koji će „ povući sva bića: a Ja, kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi. [2] Križ je mjesto Isusova trijumfa, i s njega, želi da mi pomognemo proširiti njegovo kraljevstvo. „Krist naš Gospodin bio je razapet, s visine križa otkupio svijet, i time vratio mir između čovjeka i Boga. Isus nas sve podsjeća: „ A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ ( Iv 12:32). Ako me stavite u centar svih ovozemaljskih aktivnosti , govori Isus, ispunjavajući dužnost svakog trenutka činilo se to važnim ili nevažnim, sve ću privući k sebi. Moje kraljevstvo među vama bit će stvarnost.“[3]

Sveti Josemaria je oko vrata uvijek nosio relikviju u obliku križa koja je sadržavala lignum crucis, komadić „Pravog“ Križa. To je bio odraz njegove privrženosti Svetom Križu u svesrdnom ispunjavanju svakodnevnih dužnosti . Postoji na stotine načina, pa i onih malih, za izraziti tu privrženost u svakodnevnome životu, kao npr. čineći znak križa prije i poslije jela: „ Ti trenuci blagoslova, kako god kratki oni bili, podsjećaju nas na našu ovisnost o Gospodinu u životu, jačaju naš osjećaj zahvalnosti za darove stvaranja, priznaju one koji svojim radom osiguravaju ta dobra i potvrđuju našu solidranost s onima u potrebi.“ [4]


[1] Roman Missal, Preface of the Holy Cross.

[2]Jn 12:32.

[3]Christ is Passing By, no. 183.

[4] Pope Francis, Encyclical Laudato Si’, 24 May 2015, no. 227.