U izvještaju o stvaranju u prvom poglavlju Knjige Postanka, Bog promatra svoja stvorenja kao „dobra i lijepa”. Stvoritelj sedam puta sa zadovoljstvom, gotovo očinskim pogledom, promatra svoja djela i naziva ih „dobrima” (hebrejski: *tôb*[1]). To božansko zadovoljstvo djelom stvaranja doseže svoj vrhunac stvaranjem muškarca i žene na njegovu sliku i priliku – djelom koje sam Bog naziva „veoma dobrim” (Post 1,31). Drugdje u Starom zavjetu Stvoritelj se raduje ljepoti svijeta i silnoj raznolikosti bića koja ga nastanjuju (usp. Izr 8,30–31; Sir 43,21–25; Ps 104).

Ta nam dobrota govori da je stvorenje vrijedno samo po sebi. Njegovo je postojanje dobro. Dobra su i stvorenja koja ga sačinjavaju, zajedno sa svojim posebnim naravima, izraženima kroz dinamizme, zakone i odnose koji njima upravljaju. Najdublji razlog dobrote i dostojanstva svijeta dolazi do izražaja tek u svjetlu Utjelovljene Riječi: cijeli je svemir od samoga početka otajstveno usmjeren prema prihvaćanju čovještva Sina Božjega, po kojem je i za kojeg je sve stvoreno (usp. Kol 1,16–17). Red i svojstva svih stvorenja, unutarnja usmjerenost procesa prema cilju te povijesni razvoj kozmosa – sve to teži prema njegovu čovještvu.

Način gledanja na svijet

Ako Bog Stvoritelj gleda na svijet očinskim pogledom, naš je pogled, zauzvrat, pogled djeteta: pun zahvalnosti, pažnje i priznanja. Život prihvaćamo kao dar i divimo se skladu i ljepoti svemira koji nas okružuje. Svako stvorenje ima smisao unutar Božjeg nauma i posjeduje autonomiju koja zaslužuje poštovanje. Ponajprije, ljudska sloboda zahtijeva naše uvažavanje kao „izniman znak božanske slike” (Gaudium et spes, br. 17). Zahvaljujući svojoj slobodi, ljudi mogu djelovati odgovorno kao djeca Božja te svojim radom surađivati ​​u usmjeravanju stvorenja prema njegovu ispunjenju. Biti djeca Božja, poštovati slobodu i uvažavati autonomiju stvorenih stvari – sve je to međusobno povezano.

Pa ipak, tijekom modernog doba, vjera u Boga kao Stvoritelja i konačni smisao svega često se suprotstavljala ljudskoj slobodi i autonomiji svijeta. „Čini se”, pisali su biskupi na Drugom vatikanskom saboru, „da se mnogi naši suvremenici boje kako bi tješnja povezanost ljudskog djelovanja i religije mogla naštetiti neovisnosti ljudi, društava ili znanosti” (Gaudium et spes, br. 36). Ponekad je ta napetost poprimala trijumfalistički oblik, uzdižući na prijestolje nadčovjeka ili "homo deusa"; drugi put oblik tjeskobe, u raznim oblicima nihilizma i egzistencijalnog ateizma. Bog i čovjek počinju se promatrati kao suparnici, kao da potvrđivanje jednoga nužno zahtijeva umanjivanje drugoga. Prema tom shvaćanju, sloboda znači odsutnost bilo kakve obvezujuće norme, čak i pred licem prirode čije zakone, kako tvrdimo, imamo pravo proizvoljno zaobići. Rječit je primjer zahtjev za slobodom istraživanja kao neograničenim dopuštenjem da se čini sve što je tehnički ili znanstveno moguće, uz iskrivljenu predodžbu o slobodi izbora u ozbiljnim moralnim pitanjima, osobito onima koja se tiču ​​svetosti ljudskog života.

Kršćanska teologija oduvijek naučava da taj navodni izbor između čovjeka i Boga počiva na klimavim temeljima (usp. Gaudium et spes, br. 34–36). Uvjerenje da je svijet povezan s Bogom – kojega kršćanin priznaje Stvoriteljem i Gospodinom – ne sprječava ga da istodobno potvrđuje vlastitu slobodu i svoj život u svijetu i povijesti, kao i opravdanu autonomiju stvorenih stvari. Prosvijetljeni istinom o Utjelovljenju, vjernici pristupaju izgradnji ljudskoga grada dok istodobno grade Božji grad. Ti se ciljevi sjedinjuju kada naglasak stavimo na naše sinovstvo Božje – istinu koja može oblikovati svaki kršćanov čin: sinovsku slobodu, sinovsku poslušnost, sinovski rad, sinovsku molitvu...

Kroz stoljeća su mnogi autori uspijevali povezati ponovno vrednovanje ljudskog subjekta i njegove slobode s vjerskim osjećajem ovisnosti o Bogu. Dovoljno je prisjetiti se važnosti koju je sveti Augustin pridavao osobi i njezinu proživljenom iskustvu ili prvenstva koje je sveti John Henry Newman davao savjesti. Valja spomenuti i osobnu i egzistencijalnu dimenziju vjere koju su isticali Blaise Pascal, Søren Kierkegaard ili Jean Mouroux. Drugi su, poput blaženog Antonija Rosminija, promišljali o slobodi i odgovornosti kršćanina u društvenom, političkom i znanstvenom životu. Od kraja devetnaestoga stoljeća socijalni nauk Crkve također naglašava važnost izgradnje ljudskoga grada kao dijela puta prema Božjem gradu.

Poučavanje utemeljitelja Opusa Dei u potpunosti pripada toj tradiciji. Ukorijenjeno u pastoralnoj i duhovnoj brizi, ono nosi stvarnu teološku težinu. Propovijedanje svetog Josemaríje neprestano se vraćalo na kršćanski identitet djeteta Božjeg koje djeluje u svijetu. Središnje mjesto u njegovim spisima zauzima sloboda svakog kršćanina u donošenju profesionalnih, političkih i društvenih odluka, sloboda koja nije ničim ograničena osim vjerom i moralom Isusa Krista te vodstvom crkvenog Učiteljstva. Njegova vizija rada kao nečega što treba posvetiti – i obavljati stručno – navodila ga je da ističe kako svakodnevne aktivnosti imaju vlastitu logiku, vrijednost i pravila, određena stručnim umijećem i znanjem ljudi koji ih provode.

Promatrano u kontekstu suvremenog društva i svijeta rada, propovijedanje svetog Josemaríje pruža stvarnu pomoć u prevladavanju lažne dvojbe koju su neki pravci suvremene misli postavili – a dijelom i dalje postavljaju – između opravdanog uvažavanja ljudskog subjekta i jednako opravdanog priznavanja Božjeg gospodstva. Razumjeti rad i ljudsko djelovanje u svjetlu Božjeg nauma za stvoreni svijet ne znači nametati im značenje, opterećivati ​​ih ili im oduzimati vrijednost: to znači cijeniti i poštovati njihovu legitimnu neovisnost. Kao što su pokazali prethodni članci u ovom nizu, takvo tumačenje proizlazi iz dubokog razumijevanja lex incarnationis (zakona utjelovljenja) kod svetog Josemaríje: budući da je Utjelovljena Riječ uzela na sebe pravu ljudsku narav, kršćanski pogled izvlači na vidjelo, uzdiže i otkupljuje sve što je ljudsko – osim grijeha – a da pritom nikada ne poništava tu ljudskost.

„Kada obavlja svoj posao, kršćanin ne smije zaobilaziti niti umanjivati ​​vrijednosti koje zemaljske stvari nose u sebi. Da izraz 'blagosloviti sve ljudske djelatnosti' znači zlouporabu ili zanemarivanje njihovih bitnih svojstava, nikada se ne bih njime služio. Osobno nikada nisam bio uvjeren da bi obične ljudske djelatnosti trebale nositi nekakav natpis ili konfesionalnu oznaku. Iako poštujem suprotno mišljenje, smatram da takva oznaka nosi rizik uzaludnog spominjanja svetog imena naše vjere. A postoje i primjeri u kojima se oznaka 'katolički' koristi za opravdavanje postupaka i ponašanja koji ponekad nisu ni dostojni čovjeka” (Susret s Kristom, br. 184).

Propovijedanje svetog Josemaríje, kao i ustanova koju je utemeljio, prvenstveno su usmjereni na vjernike laike, čije ih svjetovno stanje poziva da iznutra posvećuju svakodnevne životne poslove. Želio im je pružiti duhovna, asketska i teološka sredstva kako bi održali svoju predanost kao građani dvaju gradova, izbjegavajući pritom klerikalizam s jedne i sekularizam s druge strane. S tim na umu, vrijedno je pobliže razmotriti dio njegova nauka o tim pitanjima.

Sekularnost, ljubav prema slobodi i odgovornost u građanskom i profesionalnom životu

Sekularni karakter kršćanskog života i rada u svijetu česta je tema u spisima i propovijedima svetog Josemaríje. To je dio same srži duha Opusa Dei, jer upravo su na tim temeljima njegova duhovna djeca pozvana težiti svetosti kroz svoj rad i svakodnevni život:

„Razumljivo je da Apostol piše: Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist Božji (1 Kor 3, 22–23). [...] Taj nauk Svetoga pisma, kao što znate, nalazi se u samoj jezgri duha Opusa Dei. On vas potiče da svoj posao obavljate savršeno, da ljubite Boga i ljude [...]. Polazeći od tih istina, mnogi aspekti svijeta u kojem živite bivaju rasvijetljeni. Razmislite, primjerice, o svom građanskom djelovanju. Čovjek koji zna da je svijet – a ne samo Crkva – mjesto gdje susreće Krista, ljubi taj svijet. Nastoji se valjano izgraditi, kako intelektualno tako i profesionalno. Potpuno slobodno promišlja o problemima sredine u kojoj se kreće, a zatim donosi vlastite odluke. Budući da je riječ o odlukama kršćanina, one proizlaze iz osobnog promišljanja u kojem on, u svoj poniznosti, nastoji prepoznati Božju volju kako u nevažnim, tako i u važnim događajima svoga života” (Razgovori, br. 115–116).

„Sekularnost” se znatno razlikuje od „sekularizma”, koji označava svjetonazor lišen religije. Također se razlikuje od „sekularizacije”, povijesnog procesa usmjerenog na potpuno potiskivanje Boga i vjerskog osjećaja iz društva. Neka tumačenja „sekularizacije” pak taj pojam koriste u pozitivnom smislu, označavajući njime deklerikalizaciju ili desakralizaciju radi očuvanja opravdane autonomije društva. Sveti Josemaría davao je prednost pojmovima „svjetovni” i „sekularnost”, suprotstavljajući ih „klerikalizmu”, koji je kritizirao. Pritom je branio iste vrijednosti kao i oni koji pojam „sekularizacije” koriste kako bi ponovno uspostavili neovisnost građanskog života od nametljive ili teokratske vjerske prisutnosti.

„Kao kršćani, uživate potpunu slobodu – uz s njom povezanu osobnu odgovornost – da sudjelujete u političkim, društvenim ili kulturnim pitanjima kako smatrate prikladnim, bez ikakvih ograničenja osim onih koja postavlja crkveno Učiteljstvo. [...] To sveto poštovanje prema vašim mišljenjima – sve dok vas ona ne udaljavaju od Božjeg zakona – ne razumiju oni koji nisu svjesni pravog značenja slobode kojom nas je Krist oslobodio na križu, qua libertate Christus nos liberavit (Gal 4, 31), niti sektaši s bilo koje od krajnosti: oni koji svoja vremenita mišljenja nastoje nametnuti kao dogme ili oni koji ponižavaju čovjeka niječući vrijednost vjere i prepuštajući je najgrubljim zabludama” (Prijatelji Božji, br. 11).

Poticao je vjernike da djeluju slobodno i odgovorno, nikada ne uvlačeći Crkvu u svjetovne sporove niti koristeći riječ „katolik” kako bi dali veću težinu pitanjima koja spadaju isključivo u domenu osobne odgovornosti i stručne kompetencije. Njegov je ton u tom pogledu često odlučan ili izravan (usp. Susret s Kristom, 99; Razgovori, 34, 47). Njegovo razmišljanje sažeto je u ovoj misli: „Kršćani moraju služiti Crkvi, a ne koristiti Crkvu za vlastite ciljeve” (usp. Brazda, br. 355; Razgovori, br. 90). To je nužan podsjetnik s obzirom na štetu koja se nanosi evangelizaciji kad god vjernici u očima nevjernika prikazuju Crkvu kao interesnu skupinu ili mrežu za stjecanje utjecaja i veza radi ciljeva koji nemaju mnogo veze s naviještanjem Evanđelja.

Posvećenje rada prirodno proizlazi iz poziva svetog Josemaríje na svjetovnost utemeljenu na odgovornoj slobodi. Sve što kršćanin postigne svojim radom, kao i sva poboljšanja društvenih prilika kojima teži, treba počivati ​​na kreposti i stručnoj kompetenciji, a ne na pogodovanju ili vezama sklopljenim unutar crkvenih krugova. Klerikalizam, naime, nije samo pogreška klera koji ne poštuje neovisnost građanskog i profesionalnog života; on pogađa i laike koji iskorištavaju svoj status vjernika kako bi prečacem došli do onoga što bi trebali zaslužiti dobro obavljenim poslom.

Zadaća je pastira, dakle, izgrađivati ​​vjernike laike, a da pritom njima ne upravljaju niti zauzimaju njihovo mjesto, kako bi svaki kršteni kršćanin mogao razborito prosuđivati ​​pitanja vezana uz posao, obitelj i društveni život. Laici trebaju dobro poznavati socijalni nauk Crkve, osobito u onom dijelu koji se odnosi na njihovo zanimanje, te imati sposobnost primjenjivati ​​ga uz osobnu odgovornost. Isto vrijedi, razmjerno tome, i za njihove obiteljske i društvene obveze. Naravno, sve to postaje predmetom molitve i duhovnog vodstva za one koji traže svjetlo o tome kako posvetiti svoj svakodnevni život usred svijeta. Ipak, opravdana autonomija zemaljskih poslova ne znači pretvaranje vlastitog rada u privatno područje, zatvoreno za one koji su zaduženi za vođenje savjesti. Želja kršćana da se poistovjete s Isusom Kristom treba prožimati svaki dio njihova života i rada.

„Misliš da si vrlo važan: tvoj studij, tvoj istraživački rad, tvoje publikacije, tvoj društveni položaj, tvoje ime, tvoje političke aktivnosti, položaji koje zauzimaš, tvoje bogatstvo... tvoja dob: više nisi dijete!... Upravo zbog svega toga, tebi je – više nego drugima – potreban duhovni vođa” (Put, br. 63).

Povjerljivost i profesionalna diskrecija – načela kojih se sveti Josemaría uvijek čvrsto držao – savršeno se slažu s istinskim duhovnim vodstvom sposobnim pratiti kršćane u njihovu radu i svjedočenju.

Jedna od upečatljivijih teoloških implikacija ovog nauka jest svjetlo koje on baca na odnos između službeničkog svećeništva i općeg svećeništva vjernika – tema koju će Drugi vatikanski sabor kasnije opširno razraditi (usp. Lumen gentium, br. 2, 10-11). Desetljećima ranije, sveti Josemaría već je poučavao svećenike i laike da službeničko svećeništvo postoji kako bi služilo općem svećeništvu: laici djeluju u redu ciljeva – usmjeravajući svijet prema Bogu – dok svećenici djeluju u redu sredstava, putem sakramenata i duhovnog vodstva. Kako je istaknuo u intervjuu za L'Osservatore Romano 1968. godine, potpunije razumijevanje laičkog poziva zauzvrat pomaže pastirima da potpunije žive vlastiti poziv:

„Laici imaju svoj način doprinošenja svetosti i apostolatu Crkve. To čine svojim slobodnim i odgovornim djelovanjem u vremenitoj sferi, u koju unose kvasac kršćanstva. Svjedočenje kršćanstva u svakodnevnom životu, širenje riječi koja prosvjetljuje u Božje ime, odgovorno djelovanje u službi drugima i time doprinošenje rješavanju zajedničkih problema – to su neki od načina na koje obični kršćani ispunjavaju svoje božansko poslanje. [...] Želio bih dodati da uz novu svijest laika o njihovoj ulozi postoji i sličan razvoj među klerom. I oni počinju shvaćati da laici imaju vlastitu ulogu koju treba njegovati i poticati pastoralnim djelovanjem usmjerenim na otkrivanje prisutnosti karizme svetosti i apostolata usred Božjeg naroda, u beskrajno raznolikim oblicima u kojima je Bog udjeljuje” (Razgovori, br. 59).

Zbog poštovanja prema svjetovnosti i slobodi, sveti Josemaría držao se podalje od onih – često dobronamjernih – koji su željeli nametnuti „službeno katoličko” stajalište o pitanjima koja zapravo dopuštaju legitiman raspon mišljenja. Povjesničari su zabilježili nerazumijevanje, pa čak i nezadovoljstvo koje je to izazvalo, ne samo u crkvenim krugovima nego i među samim katoličkim laicima. Kako je napisao u jednom pismu:

„Vjera vas mora voditi u prosuđivanju promjenjivih činjenica i situacija ovoga svijeta. Djelovat ćete uz potpunu slobodu jer katolički nauk ne nameće konkretna, tehnička rješenja za vremenite probleme; no traži od vas da budete osjetljivi na te ljudske probleme te da osjećate odgovornost pri njihovu rješavanju i nastojanju da se za njih pronađe kršćansko rješenje. Ljubav prema svim ljudima mora vas potaknuti da se s hrabrošću suočite s vremenitim problemima, u skladu sa svojom savjesti. [...] Još jednom vam kažem: imate potpunu slobodu prosuđivanja, djelujete uz osobnu slobodu i stoga je odgovornost vaša. Neka vaš sud uvijek bude kršćanski sud, a ljubav neka nadahnjuje vaše djelovanje: tako ćete vršiti apostolsko djelo, pod uvjetom da znate poštovati i legitimno mišljenje drugih te živjeti zajedno u miru i razumijevanju” (Pismo 14, br. 28–29).

Jedna od najjasnijih i najupečatljivijih izjava o toj svjetovnoj i odgovornoj viziji kršćanskog života potječe iz homilije Strastveno ljubiti svijet (španj. Amar al mundo apasionadamente), koju je sveti Josemaría održao 1967. godine na Sveučilištu u Navarri u Pamploni. Govoreći o kršćaninu koji živi čestito pred Bogom i drugima, on kaže:

„Takvom kršćaninu nikada ne bi palo na pamet pomisliti ili reći da silazi iz hrama u svijet kako bi predstavljao Crkvu, ili da su njegova rješenja ’katolička rješenja’ za određene probleme. To bi bilo posve nedopustivo! To bi bio klerikalizam, ’službeni katolicizam’ ili kako god to već nazvali. U svakom slučaju, to znači nasilje nad samom naravi stvari. Svugdje treba njegovati istinski ’laički duh’, koji vodi do triju zaključaka: biti dovoljno pošten da se preuzme vlastita osobna odgovornost; biti dovoljno kršćanin da se poštuje onu braću u vjeri koja, u pitanjima slobodne rasprave, predlažu rješenja drugačija od onih koja zastupa svatko od nas; te biti dovoljno katolik da se ne zlorabi našu Majku Crkvu uvlačeći je u ljudske podjele” (Razgovori, br. 117).

Izgradnja ljudskog grada – put prema Božjem gradu

Rad kojim muškarci i žene preobražavaju svijet i grade zemaljski grad ne priječi put – kojim kroče pojedinci i čitava društva – prema Božjem gradu. Štoviše, da bi rad bio istinski usmjeren prema Bogu, najprije mora predstavljati istinsko „građanstvo” u ljudskom gradu. Još od prvih stoljeća Crkve, vjernički život u svijetu, uz poštovanje pravednih zakona i legitimne vlasti, smatra se bitnim dijelom kršćanskog apostolata. Prva Petrova poslanica pruža o tome izvrsno svjedočanstvo (usp. 1 Pt 2, 13–21): kršćane se potiče da prihvate svoje odgovornosti jer ljudski grad pripada njima jednako kao i Božji grad.

U Pismu br. 29 sveti Josemaría iznosi vlastito tumačenje Isusova nauka o tome da treba dati Bogu ono što je Božje, a caru ono što je carevo (usp. Mt 22, 21). U skladu s najboljim dijelom kršćanske tradicije, jasno ističe da to razlikovanje ne daje dopuštenje za povlačenje iz svjetovnih obveza:

„Razlikovanje koje je Gospodin učinio između onoga što je Božje i onoga što je carevo ponekad se pogrešno shvaća. Krist je razlučio područja nadležnosti dviju vlasti – Crkve i države – te time spriječio štetne posljedice cezarizma i klerikalizma. [...] No, razlikovanje koje je Krist uspostavio ni na koji način ne znači da bi se religija trebala svesti na hram ili sakristiju, niti da bi se ljudski poslovi trebali uređivati ​​neovisno o svakom božanskom i kršćanskom zakonu. Jer to bi značilo nijekanje vjere u Krista, koja zahtijeva predanost cijelog čovjeka – duše i tijela, pojedinca i člana društva.”

„Kristova poruka osvjetljava sav ljudski život, njegov početak i njegov svršetak, a ne samo usko područje određenih subjektivnih oblika pobožnosti. A laicizam je nijekanje vjere djelima; one vjere koja zna da je autonomija svijeta relativna te da sve na ovom svijetu ima svoj konačni smisao u Božjoj slavi i spasenju duša” (Pismo 29, br. 31).

Na istu se temu vraća u poglavlju pod naslovom „Građanstvo” u knjizi Brazda. Svijet, ističe on, pripada nama, jer upravo ovdje većina krštenika mora živjeti kreposti koje će ih suobličiti Kristu:

„Svijet... 'To je naše polje!' rekao si, upravivši pogled i misli prema nebu, sa svom sigurnošću ratara koji korača kroz vlastito zrelo žito. Regnare Christum volumus! — želimo da On kraljuje nad ovom svojom zemljom!” (Brazda, br. 292).

„Nije istina da postoji suprotnost između toga da netko bude dobar katolik i da vjerno služi građanskom društvu. Isto tako, nema razloga da Crkva i Država dolaze u sukob kada zakonito vrše svoje ovlasti, ispunjavajući poslanje koje im je Bog povjerio. Oni koji tvrde suprotno lažljivci su, da, lažljivci! To su isti oni ljudi koji slave lažnu slobodu, a od nas katolika traže da im 'učinimo uslugu' i vratimo se u katakombe” (Brazda, br. 301).

Kao što je na početku istaknuto, nauk da je kršćanska svetost u potpunosti ostvariva unutar svjetovnog života nalazi se u samom središtu duha i poslanja Opusa Dei: rast u svetosti kroz rad, uz slobodu djeteta Božjeg, in saeculum – usred zemaljskih, vremenitih stvarnosti. To zahtijeva istinsko poznavanje zakona koji upravljaju svijetom, naravi stvorenih stvari i onoga što pripada ljudskom gradu, uz poštovanje njihove unutarnje dinamike i neovisnosti. Kada se takav život provodi u djelo, on vodi k pokršćanjivanju društva, preobraženog iznutra Kristovom ljubavlju.

„Bog nas nije stvorio da ovdje na zemlji gradimo trajni grad (usp. Heb 13, 14). [...] Ipak, mi djeca Božja ne smijemo ostati po strani od zemaljskih pothvata, jer nas je Bog ovdje postavio da ih posvetimo i učinimo plodnima svojom blagoslovljenom vjerom, koja jedina može donijeti istinski mir i radost svim ljudima, gdje god se nalazili. Od 1928. godine neprestano propovijedam da hitno moramo pokrstiti društvo. Moramo prožeti sve razine ljudskog života nadnaravnim pogledom, a svatko od nas mora nastojati uzdići svoje svakodnevne dužnosti, svoj posao ili zanimanje, na razinu nadnaravne milosti. Na taj će način sve ljudske djelatnosti biti obasjane novom nadom koja nadilazi vrijeme i svojstvenu prolaznost zemaljskih stvarnosti” (Prijatelji Božji, br. 210).

Propovijedanje svetog Josemaríje izvanredno se podudara s konstitucijom Drugoga vatikanskog sabora Gaudium et spes u pogledu značenja i vrijednosti zemaljskog djelovanja promatranog u svjetlu Kristova vazmenog otajstva (usp. br. 33–39). U tom dokumentu Sabor brani opravdanu neovisnost zemaljskih stvarnosti (br. 36), potvrđuje mjesto izgradnje ljudskog grada unutar izgradnje Božjega grada (br. 34) te priznaje da tom djelu pridonose ne samo velika postignuća, već i obične okolnosti svakodnevnog života (br. 38). Sabor također prešutno priznaje sinovski karakter slobode – što je izričito naglašeno u nauku svetog Josemaríje – kada govori o „kristološkom obliku” koji ljudsko djelovanje mora poprimiti kako bi preobrazilo svijet putem ljubavi. Ta suradnja ljudskog rada u izgradnji Božjega grada nije automatska: milost i darovi Duha Svetoga usavršavaju ljudsko djelovanje, omogućujući mu da vodi stvoreni svijet prema njegovu ispunjenju.

Ovu seriju članaka koordinira profesor Giuseppe Tanzella-Nitti. U njemu sudjeluju i drugi suradnici, među kojima su i profesori s Papinskog sveučilišta Svetoga Križa (Rim).

[1] Nije slučajno što se u Svetom pismu isti izraz pojavljuje još samo jednom u cijelom Starom zavjetu – kada je Mojsijeva majka vidjela da je njezin novorođeni sin „lijep” (usp. Izl 2, 2).