Suočeni s tom situacijom, imamo tri mogućnosti:
1. Smatrati bolest apsurdom u besmislenom postojanju.
2. Nadati se da će medicina s vremenom napredovati do te mjere da potpuno ukloni bol.
3. Priznati da je bolest tajna te je iskoristiti kao priliku za promišljanje i osobni rast.
Istina je da su bol i zlo ušli u svijet s istočnim grijehom. Utopistički je vjerovati da će ih znanost i tehnologija s vremenom ukloniti. Ipak, kada patimo ili gledamo djecu kako pate, to nam je teško razumjeti. Zar Bog nije mogao postići iste rezultate bez naše patnje? Zašto se čini kao da nas muči? Teško je jasno vidjeti kada su nam oči zamagljene suzama.
Uz samu patnju, bol donosi i osjećaj usamljenosti i izoliranosti. Lako se možemo osjećati napuštenima dok patimo. Kod duševnih bolesti ta usamljenost može biti još snažnija; potraga za krivcem postaje silovita, a nerijetko se kao glavni krivac namećemo sami sebi. Osjećaji krivnje, nedoraslosti, beznađa i tjeskobe preplavljuju naša srca.
Da, to je teško razumjeti. No, to je polazište: bol je otajstvo. Ona je poput zrcala koje odražava našu slabost i ranjivost, a istovremeno naslućuje našu veličinu. Mi ne samo da trpimo, već smo sposobni biti svjesni te patnje te stoga pokušati razumjeti njezino značenje. Životinja podnosi bolest, ali čovjek je proživljava, zauzima stav prema njoj i često je nadvladava.
Dakle, bolest nije besmislena apsurdnost: ona nam pomaže razmišljati, rasti i pronaći snagu za prihvaćanje teških zadaća. Učimo živjeti s više energije, optimizma i kreativnosti. Mnogi ljudi koji su preboljeli teške bolesti čak kažu da ih ni za što ne bi izbrisali iz svoje prošlosti.
Kršćani imaju snažan oslonac u spoznaji da je Bog očitovanje svoje ljubavi povezao s patnjom. To je naš put prema njezinu razumijevanju. Moramo se otvoriti tom otajstvu i dopustiti da nas obasja žrtva Isusa Krista na križu, učinjena iz ljubavi. Isus je iskusio tjelesnu i duševnu bol, iscrpljenost, žeđ, poniženje, tjeskobu... a bio je nevin. Svojom patnjom i smrću stekao je za nas velike milosti; uskrsnuo je i otvorio vrata neba.
Prihvaćanje bolesti s vjerom znači uzdati se u Boga i reći „da” njegovoj volji. Na taj način patnja postaje otajstvo otvoreno radosti. Ona nas podsjeća da smo ovdje samo prolaznici i da je život dar. Bogu je stalo do naših boli; a uvjerenost u to pomaže nam da prestanemo tražiti krivca. Bolest postaje kušnja i prilika za rast, za pogled prema nebu, čak i onda kada se naše srce pomalo opire. Bog nikada nije promatrač koji gleda kako patimo: on pati s nama, prati nas i tješi. On nam pruža put da postanemo sličniji Kristu, prosvijetljeni patnjom iz Isusove Muke kojom je izboreno naše spasenje.
Ključne misli:
- Bolest je posljedica istočnog grijeha, ali ima smisao u Božjim naumima.
- Bol nije ni kazna ni znak da te Bog manje voli. Naprotiv!
- Moli za zdravlje, ali i za vjeru da svoju patnju vidiš kao poslanje ljubavi – da voliš onako kako je Krist volio nas.
- Često se obraćaj Bogu u molitvi. On te ne samo sluša, već te i razumije te potiče da ideš naprijed.
- Osjećaj usamljenosti nije isto što i biti sam. Isus je s tobom! Doživljavaj ga kao nekoga tko ti je blizak.