U svojoj knjizi povjesničar opisuje hodočašće. Pratila su ga dvojica studenata u Ávilu da bi častio Majku Božju u njezinom svetištu Sonsoles. Sada na to hodočašće utemeljitelja Opusa Dei podsjeća jedna ploča postavljena u Svetištu.
«Kada se bližio svršetak školske godine i kada je u domu Ferraz bila dobra grupa mladih ljudi, od kojih je očekivao pozive i neke koji trebaju i dalje tu živjeti, don Josemaría (...) se želio zahvaliti Našoj Gospi na jedan poseban način na darovima koje je od nje primio protekle godine. Pošao je uz pratnju Ricarda i José Marije G. Barredo u Sonsoles 2. svibnja».
Ovako je zapisao Utemeljitelj Opusa Dei: Pošto smo odlučili ići u Sonsoles, slavio sam svetu misu u DYA prije odlaska u Ávilu. U misi sam se naročito trudio moliti našeg Isusa da u nama – u Djelu – uveća ljubav prema Mariji i da ta ljubav postane djelotvorna.
Već u vlaku, bez da sam htio, mislio sam isto na to: Gospa je zadovoljna, bez sumnje, s našom ljubavlju, koja se vidi marijanskim običajima: njezina slika uvijek s nama; pozdrav na kraju, pri ulasku i izlasku iz sobe; siromašni Majke Božje; sabiranje subotom; omnes...ad Iesum per Mariam; Krist, Marija, Papa...Ali, u mjesecu svibnju, potrebno je nešto više. Tada sam započeo sa «svibanjskim hodočašćem» kao s običajem za Opus Dei».
Bez da su ušli unutar zidina grada (Ávile), pošli su prema svetištu. Već izdaleka su ugledali svetište na vrhuncima. Molili su krunicu dok su se uspinjali; drugi dio pred slikom Majke Božje; treći dio na povratku prema postaji. Nakon hodočašća je svećenik izabrao temu da bi im govorio o ustrajnosti:
Iz Ávile – priča sveti Josemaría – vidjeli smo Svetište, prirodno je da smo prilazeći brdu izgubili Crkvu iz pogleda. Tako Bog često radi. Jasno nam pokazuje cilj da ga promatramo, da bi nam na putu potvrdio svoju dragu Volju. A kada smo blizu Njega, ostavi nas u tami, naizglen nas ostavlja. To je čas kušnje: sumnje, borbe, mrak, zamor, želja da se opružimo... Ali ne: naprijed. Čas kušnje je i čas Vjere i djetinjeg prepuštanja Bogu Ocu. Van sumnje, kolebanja i neodlučnosti! Vidio sam put, započeo sam i slijedim ga. Naprijed! Gušeći se u naporu: ali bez zaustavljanja da berem cvijeće koje je lijevo i desno i koje mi nudi trenutak odmora i ugodnost svoga mirisa i boje... i da ga posjedujem: jako dobro znam, iz gorkoga iskustva, da je to stvar trenutka uzeti i okusiti: nema u njemu za mene ni boje ni mirisa ni mira.
Unutrašnjost svetišta.
U sjećanju na ovo hodočašće don Josemaría ja sačuvao nekoliko klasova pšenice kao simbol i nadu u apostolsku plodnost tokom mjeseca svibnja.
Na povratku s hodočašća u Sonsoles priča don Josemaría jednu malu priču i zaključuje je točkama iz popodnevne molitve.
(...) na povratku, dok smo molili na latinskom krunicu, proletjela je preko puta jedan pupavac. Rastresao sam se i povikao: pupavac! Nastavili smo s molitvom; bio sam nešto smeten. Koliko puta nas ptice svjetovnih želja žele odvratiti od tvog apostolata! Uz tvoju pomoć, Gospodine, nikad više.
Zadnji detalj: točke razmatranja na povratku u vlaku.
1/ Kako je Bog naš Otac mogao odabrati bilo koga za svoje Djelo, ali ne nas.
2/ Kako trebamo odgovoriti na Milosrdnu Ljubav Isusovu kada nas je odabrao za svoje Djelo.
3/ Vidjeti kako je divan apostolat u Djelu i kako je velik pothvat unutar malo godina – upravo sada – ako odgovorimo.
Prošnja: jedan duh potpune žrtve, služenja, iz Ljubavi, za Djelo.
Madrid — Svibanj — 1935.