Opus Dei

Montse Grases rođena je u Barceloni 10. srpnja 1941. godine. Ove se godine navršava deset godina otkako ju je Crkva proglasila časnom službenicom Božjom. Oni koji su je poznavali – obitelj, prijatelji i susjedi – ne opisuju je kao distanciranu ili ozbiljnu osobu. Pamte je kao pristupačnu i skromnu, kao nekoga tko je zračio vlastitom svjetlošću. Njezina je smrt ostavila veliku prazninu, ali i uvjerenje koje traje do danas: njezin je život uistinu bio važan.

Ova je brazilska odvjetnica molila za ozdravljenje od raka, a primila je mnogo više od toga. Dijelimo s vama ovu milost primljenu povodom obljetnice dana kada je blaženi Álvaro del Portillo zatražio prijam u Opus Dei.

Tomás i Paquita, dvoje prvih supernumerarija Opusa Dei, učinili su još jedan korak naprijed u postupku za svoju beatifikaciju. Dokumentacija o njihovim životima i krepostima predana je Crkvi 6. srpnja te će je sada proučiti Dikasterij za kauze svetaca.

Već znate da vaš telefon i računi na društvenim mrežama utječu na vaš život, no kako vi utječete na digitalni svijet? Djelujete li pozitivno?

Dan koji traje samo 24 sata čini se pomalo nepraktičnim. Nikad nema dovoljno vremena za sve što morate ili želite obaviti, a poželite da možete pritisnuti tipku za pauzu kako biste uhvatili daha i smirili se. Odakle dolazi taj osjećaj žurbe? Ne postoji čarobno rješenje preko noći, no uvođenje malo reda u život čini veliku razliku.

„Želiš li biti koristan, služi”, napisao je sveti Josemaría. Što to znači za kršćane koji žele ostaviti trag u svijetu? Kako izbjeći opasnost perfekcionizma?

Ana López Recalde, autorica knjige „Princesas de Cristal”, dijeli svoje iskustvo s anoreksijom i procesom ozdravljenja koji joj je omogućio da ponovno otkrije istinsku vrijednost tijela. Kroz svoju priču poziva nas na promišljanje o izazovima mentalnog zdravlja i snazi ​​otkrivanja Božje ljubavi prema sebi.

Istinska sloboda ne znači bijeg od neugodnih emocija, već učenje kako ih prihvatiti i njima ovladati. Psiholog nudi praktične uvide u postupan proces razvoja samodiscipline i oslobađanja od tjeskobe.

„Zašto mi se ovo događa? Nije pošteno; nisam učinio ništa loše.” Uzrujamo se kad ne razumijemo uzrok bolesti i teško nam je osjećati da nema nikoga tko bi s nama podijelio našu patnju.

Polarizacija ne počinje neslaganjem, već trenutkom kada drugu osobu prestanemo doživljavati kao nekoga s kim vrijedi razgovarati. U vremenu kada je lakše nekoga „otpisati” nego s njim razgovarati, kršćanin je pozvan na nešto teže, a istovremeno i oslobađajuće: održati vrata otvorenima, čak i onda kada druga osoba ne razmišlja poput mene.