Opus Dei

„Oplakujući sudbinu likova, zapravo oplakujemo sami sebe”, napisao je papa Franjo u svom pismu o književnosti i duhovnoj izgradnji. Od priča koje je pripovijedao Isus pa sve do suvremenog romana, ta je umjetnička forma oduvijek imala tajanstvenu moć nad nama.

Bog želi našu pomoć kako bi preobrazio svijet „iznutra” i priveo ga k sebi. Ali kako?

Isidoro Zorzano bio je argentinski inženjer i jedan od prvih članova Opusa Dei. Povodom obljetnice njegove smrti 15. srpnja, Mitzi – koja je za njegovu priču saznala putem audioknjige – otkriva kako ju je njegov jednostavan život, blizak svakodnevnom iskustvu, potaknuo da u njemu pronađe velikog saveznika za sebe i svoju obitelj.

Montse Grases rođena je u Barceloni 10. srpnja 1941. godine. Ove se godine navršava deset godina otkako ju je Crkva proglasila časnom službenicom Božjom. Oni koji su je poznavali – obitelj, prijatelji i susjedi – ne opisuju je kao distanciranu ili ozbiljnu osobu. Pamte je kao pristupačnu i skromnu, kao nekoga tko je zračio vlastitom svjetlošću. Njezina je smrt ostavila veliku prazninu, ali i uvjerenje koje traje do danas: njezin je život uistinu bio važan.

Ova je brazilska odvjetnica molila za ozdravljenje od raka, a primila je mnogo više od toga. Dijelimo s vama ovu milost primljenu povodom obljetnice dana kada je blaženi Álvaro del Portillo zatražio prijam u Opus Dei.

Tomás i Paquita, dvoje prvih supernumerarija Opusa Dei, učinili su još jedan korak naprijed u postupku za svoju beatifikaciju. Dokumentacija o njihovim životima i krepostima predana je Crkvi 6. srpnja te će je sada proučiti Dikasterij za kauze svetaca.

„Želiš li biti koristan, služi”, napisao je sveti Josemaría. Što to znači za kršćane koji žele ostaviti trag u svijetu? Kako izbjeći opasnost perfekcionizma?

Već znate da vaš telefon i računi na društvenim mrežama utječu na vaš život, no kako vi utječete na digitalni svijet? Djelujete li pozitivno?

„Zašto mi se ovo događa? Nije pošteno; nisam učinio ništa loše.” Uzrujamo se kad ne razumijemo uzrok bolesti i teško nam je osjećati da nema nikoga tko bi s nama podijelio našu patnju.

Dan koji traje samo 24 sata čini se pomalo nepraktičnim. Nikad nema dovoljno vremena za sve što morate ili želite obaviti, a poželite da možete pritisnuti tipku za pauzu kako biste uhvatili daha i smirili se. Odakle dolazi taj osjećaj žurbe? Ne postoji čarobno rješenje preko noći, no uvođenje malo reda u život čini veliku razliku.