Uz posao ili studij, obavijesti i bezbrojne kućanske obveze, može se činiti da više nema mjesta za molitvu. Sveti Josemaría smatrao je drukčije: osim što se određeno vrijeme može izdvojiti za molitvu, moliti se može i ondje gdje se već nalazimo – usred svakodnevnih aktivnosti – a da pritom nije potrebno činiti ništa neobično. Odabrali smo misli iz knjiga Put, Brazda i Kovačnica te ih rasporedili u šest koraka koji vam mogu pomoći da živite kontemplativnim životom, čime god se u tom trenutku bavili.
3. Spoznaja da je netko uz tebe
Drugi dio: govoriti, djelovati, sjediniti nebo i zemlju
5. Pretvaranje svakodnevnog rada u molitvu
6. Gdje se spajaju nebo i zemlja
Kontemplacija je Božji dar; ona se sastoji od promatranja života zajedno s Njim, čak i dok obavljamo razne zadatke koji ispunjavaju naš dan. To je u središtu prve godine na putu prema stotoj obljetnici Opusa Dei, a kako bismo naučili kako to činiti, ponovno se okrećemo trima knjigama: Put, Brazda i Kovačnica.
Sve tri imaju zajedničku svrhu: pomoći nam pronaći Boga usred svakidašnjeg života. Put okuplja iskustva iz ranih godina svećeništva svetog Josemaríje, sve do 1939. godine. Brazda i Kovačnica objavljene su nakon njegove smrti. Kako je objasnio blaženi Álvaro del Portillo, ta djela sadrže dijelove pouka utemeljitelja Djela – pouka koje su proizašle iz njegova vlastita nutarnjeg života i njegovih susreta s mnogim ljudima – a sve s ciljem „poticanja i olakšavanja osobne molitve”. Put, Brazda, Kovačnica: tri slike procesa koji se odvija postupno – hodanje, sijanje, obrada metala. Tako se uči kontemplirati: korak po korak, zrno po zrno, dodir po dodir, na laganoj vatri.

Prvi dio: učiti gledati
1. Gledati u tri dimenzije
Prvi je korak sagledati poznate stvari na drukčiji način. Sveti Josemaría to objašnjava služeći se gotovo geometrijskom slikom:
"Ljudi imaju plošni pogled na život, prionuo uz zemlju, dvodimenzionalan. - Kad budeš živio nadnaravnim životom, dobit ćeš od Boga treću dimenziju: visinu i s njom reljef, težinu i obujam." (Put, 279).
Da biste stvarnost promatrali onako kako je promatra Krist, vaš život ne zahtijeva promjenu okruženja: predavanja ili sastanci, obitelj i planovi – sve ostaje isto. Ono što se mijenja jest dubina iz koje sve to promatrate. Težak razgovor, ispit, besana noć ili tmuran dan prestaju biti tek ravne površine; oni počinju dobivati „težinu” i „volumen” jer iza njih stoji Bog, koji vam udjeljuje milost da ih sagledate iz Njegove perspektive.
Osim što od Boga tražite Njegovu milost, stjecanje te treće dimenzije ponekad zahtijeva nešto što se može činiti proturječnim: zatvaranje očiju. Na drugom mjestu u knjizi Put, sveti Josemaría govori upravo o toj potrebi – nasuprot jednoj drugoj „potrebi” koja nas tako često obuzima: porivu za traženjem razonode ili onoga što nam odvlači pažnju.
«Razonoditi se. - Potrebno je da se razonodiš... otvarajući jako svoje oči, da dobro uđu slike stvari, ili ih gotovo zatvorivši zbog zahtjeva vlastite kratkovidnosti… Zatvori ih sasvim! Imaj unutarnji život, i vidjet ćeš u neslućenoj boji i reljefu krasote jednog boljeg svijeta, jednog novog svijeta! I općit ćeš s Bogom… i spoznat ćeš svoju bijedu… i zanijet ćeš se u Boga… i tako ćeš se pobožanstveniti da ćeš se približiti svom Ocu i bit ćeš još više bratom svoje braće ljudi.» (Put, 283).
Zatvaranje očiju ovdje znači okretanje prema unutra i gledanje iznutra. A ono što se time dobiva upravo je ono što je obećavala prethodna slika: dubina – jer riječ je o nadnaravnoj perspektivi. Takav pogled, dakle, ne izolira. Povezivanje s Bogom u vlastitoj duši vodi čovjeka k tome da postane „više brat svojim bližnjima”, kako sugerira i ta ista misao. Kontemplirati ne znači pobjeći od svijeta; to znači vidjeti ga jasnije.
Katekizam Katoličke Crkve to sažima ovako: kontemplacija je „pogled vjere, uprt u Isusa” (br. 2715).
2. Sabrati se
Drugi korak – na koji je već bilo naznaka u prvom – može se sažeti u jednu rečenicu:
«Saberi se. - Traži Boga u sebi i slušaj Ga.» (Put, 319).
„Sabiranje” je ono što činite kada vam prijatelj kaže: „Moram ti reći nešto važno” – odložite telefon, pronađete mirno mjesto i posvetite mu punu pozornost. Pritom nije riječ o tome da ispraznite svoj um, već da ga usmjerite prema Nekome.
Zanimljivo je da, prema svetom Josemaríji, ta šutnja ne zahtijeva udaljavanje od buke. U knjizi Kovačnica jasno ističe da molitva nije nespojiva sa svakodnevnim aktivnostima:
«Nikada se neću složiti s mišljenjem onoga – makar poštujem – tko odvaja molitvu od aktivnog života, kao da su nespojivi. Mi, djeca Božja, moramo biti kontemplativni: oni koji, usred buke mase, znaju pronaći mir duši u neprekinutom razgovoru s Gospodinom; i znaju ga promatrati kako se gleda Oca, kako se gleda Prijatelja, koje se ludo voli.» (Kovačnica, 738).
U kojim bi trenucima tijekom dana mogao potražiti Njega i razgovarati s Njim u toj «tišini duše»? Možda nećeš uvijek uspjeti isključiti vanjsku buku, ali tu buku možeš donijeti Bogu i odatle započeti razgovor. A kada ti nije do toga, pomaže razmišljati o tome koliko On čezne za tim da te sluša.
3. Spoznaja da je netko uz tebe
Teško je razgovarati s nekim za koga osjećate da je daleko. Zato je treći korak shvatiti da je Bog blizu – mnogo bliže nego što mislite.
"Potrebno je uvjeriti se da Bog stoji neprestano uz nas. - Živimo kao da bi Bog bio tamo daleko, gdje zvijezde sjaju i nemamo na umu da također stoji uvijek uz nas. I stoji kao ljubazan otac - svakoga od nas voli više nego što sve majke svijeta mogu voljeti svoju djecu." (Put, 267).
No, On nije samo pokraj nas. On je unutra – uvijek – u našoj duši, kada je ona u stanju milosti:
«Bog je s tobom. U tvojoj duši u milosti, boravi Presveto Trojstvo. Prema tome, ti, unatoč svojoj bijedi, možeš i moraš voditi neprestani razgovor s Gospodinom.» (Kovačnica, 261).
Taj izraz, „unatoč tvojim bijedama”, skida velik teret. Nitko ne treba osjećati da mora biti savršen, niti to doista mora biti, da bi razgovarao s Bogom. Dovoljno je znati da si Njegovo dijete. Onima koji se osjećaju sami, Put nudi odgovor: «Sam! - nisi sam» (Put, 273).
Iz toga proizlazi život u Božjoj prisutnosti, koji je ulaz u otkrivanje ljepote kršćanskog života.: «Budi u prisutnosti Božjoj i imat ćeš nadnaravni život.» (Put, 278).

Drugi dio: govoriti, djelovati, sjedinjavanje neba i zemlje
4. Govoriti bez prekidanja
Kada znamo da je Bog blizu, prirodno je razgovarati s Njime – ne samo u vrijeme određeno za molitvu, već tijekom cijeloga dana:
«Tvoj život mora biti neprestana molitva, neprekinut razgovor s Gospodinom: pred ugodnim, kao i pred neugodnim doživljajima, pred onim što je lagano i što je teško, što je obično i što je izvanredno…
U svim zgodama ti mora pasti na pamet, odmah, razgovor s tvojim Bogom Ocem, tražeći ga u središtu tvoje duše.» (Kovačnica, 538).
„Dijalog” je ključna riječ. Ponekad se sastoji od riječi, a ponekad od želja, pogleda, gesta… Za svetog Josemaríju molitva je „razgovor pun ljubavi s Isusom” – razgovor koji se ne prekida čak ni kada smo daleko od svetohraništa, jer „uvijek možemo ljubiti” (Kovačnica, 435). Svaka osoba, ističe on, „mora biti u stalnom dijalogu s Gospodinom” (Kovačnica, 74). Sam naš život jest dijalog koji obuhvaća sve ono što jesmo i sve ono što činimo.
Ponekad se dogodi nešto zanimljivo: osjećate duhovnu suhoću tijekom predviđenog vremena za molitvu, a onda se iznenada – dok hodate ulicom, sjedite u knjižnici ili pripremate obrok – zateknete u molitvi. Sveti Josemaría to uspoređuje sa satom koji otkuca u neočekivanom trenutku te savjetuje: „ne dopustite da ti otkucaji propadnu” (Put, 110).
Valja napomenuti da ti „zvukovi zvona” — ti trenuci Božje prisutnosti tijekom dana — ne odjekuju sami od sebe. Oni se pripremaju u trenucima neopterećene molitve i bliskosti s Bogom, pa makar trajali tek nekoliko minuta. Sveti Josemaría objašnjava svrhu molitve: „stvoriti u sebi veliku vatru, živi plamen koji daje i toplinu i svjetlo” (Put, 92). Upravo ta vatra potom grije ostatak dana.
A postoji i jedna njegova rečenica koja to duhovito sažima, postavljajući naše distrakcije naglavačke:
"Isuse: neka moja rasijanost bude obrnuta: umjesto da se sjetim svijeta kad sam s Tobom, daj da se sjećam Tebe kada me zaokupljaju zemaljske stvari."
(Kovačnica, 1014).
5. Pretvaranje svakodnevnog rada u molitvu
Temeljni dio poruke svetog Josemaríje odnosi se na naš svakodnevni rad i aktivnosti – upravo na one stvari za koje se često čini da nam oduzimaju vrijeme predviđeno za molitvu. No, što ako bi ti zadaci, umjesto da se natječu s kontemplacijom, zapravo mogli poslužiti kao građa za nju?
U knjizi Brazda on nas poziva: „Radi – radi mnogo i dobro – ali nikada ne zaboravljajući da je naše najmoćnije oružje molitva. Zato se ne umaram ponavljati da moramo biti kontemplativne duše usred svijeta, nastojeći pretvoriti svoj rad u molitvu.” (Brazda, 497).
On to sažima u izrazu koji bi vam mogao biti od pomoći kada se osjećate preplavljeni svime što morate obaviti: „čovjek akcije... s pozivom kontemplativca” (Brazda, 452). Ne morate birati jedno na uštrb drugoga – samo pogledajte Isusa, koji je proveo trideset godina u Nazaretu, radeći i živeći poput svih ostalih.
Kako to možete postići? Razmislite o nekom zadatku koji vam danas predstavlja teret – bilo da je riječ o pisanju izvještaja, proučavanju bilješki ili brizi za bolesnog člana obitelji. Svakom od tih zadataka možete pristupiti s mrzovoljnim stavom, ili pak možete pokušati učiniti četiri vrlo konkretne stvari:
- Činiti to dobro. Tko moli s iskrenom pobožnošću, obavlja – s najvećim savršenstvom za koje je sposoban – svaki posao koji ima pred sobom, „jer zna da je taj rad molitva upućena Bogu” (Kovačnica, 739).
- Činite to s ljubavlju. Kralj Mida pretvarao je u zlato sve čega bi se dotaknuo; mi smo pozvani da, putem ljubavi, svoj svakodnevni rad preobrazimo „u Božje djelo, koje ima vječni doseg” (Kovačnica, 742).
- Razgovarajte o tome s Bogom. Razgovor s Gospodinom može biti potaknut „samim događajima iz vašeg profesionalnog rada” (Kovačnica, 745) – pa čak i bilo kojim drugim aspektom vašeg života: pismom koje nije stiglo, teškim klijentom, komadom tosta koji je zagorio.
- Pružanje svega. „U svom životu, ako to odlučiš, sve možeš prikazati Gospodinu – to može biti prigoda za razgovor s tvojim Ocem na nebesima” (Kovačnica, 743).
U homiliji „Strastveno ljubiti svijet” kaže se da postoji „nešto sveto, nešto božansko, skriveno u najobičnijim situacijama” – nešto što je svatko pozvan otkriti. To bi se vrlo lako moglo nalaziti upravo u onome što danas ne želiš učiniti.
6. Gdje se spajaju nebo i zemlja
Posljednji je korak više cilj, a Brazda ga opisuje prekrasnom slikom:
«Daleko – tamo na obzorju – čini se da se nebo spaja sa zemljom. Nemoj zaboraviti da se nebo i zemlja doista spajaju tek u tvome srcu djeteta Božjega.» (Brazda, 309).
To je kontemplacija usred svijeta: srce – tvoje srce – poput srca sina ili kćeri, u kojem se susreću stvari svakodnevnog života i Božje stvari. I nema potrebe čekati idealne uvjete da bi se to postigło. Naprotiv: „što smo više usred svijeta, to više moramo pripadati Bogu” (Kovačnica, 740).
Možda je najbolji sažetak dao jedan seljak iz Arsa. Kada ga je njegov župnik, sveti Ivan Vianney, upitao što tako dugo radi pred svetohraništem, odgovorio je: „Ja gledam Njega, a On gleda mene” (Katekizam, 2715).
Uz Božju milost, čovjek uči kontemplirati baš kao što je učio hodati: korak po korak.
