TRIDESET GODINA to veliko svjetlo, koje je došlo obasjati cijeli svijet (usp. Iz 9,2), ležalo je skriveno. Velika tajna Utjelovljenja bila je skrivena od očiju ljudi. Sin Božji živio je godinu za godinom podložan svojim roditeljima, u malom selu u Galileji, baveći se običnim poslovima. Naš Gospodin je Bog koji se skriva, Bog Izraelov, Spasitelj (Iz 45,15).
„Isus, odrastajući i živeći poput jednog od nas, otkriva nam da ljudsko postojanje, obična svakodnevna aktivnost, ima božansko značenje. Koliko god razmišljali o tim istinama, uvijek bismo se trebali ispuniti divljenjem kada pomislimo na trideset godina tame koje čine veći dio Isusova boravka među braćom ljudima. Godine tame, ali za nas sjajne poput sunčeve svjetlosti. Ili bolje rečeno, godine koje zrače sjajem koji obasjava naše dane i daje im pravi opseg, jer mi smo obični kršćani koji žive obične živote, baš kao i toliki milijuni ljudi u najrazličitijim dijelovima svijeta.“[1]
Krist je želio provesti veći dio svog života na zemlji skriven u tišini Nazareta. „A ako se Gospodin tako htio sakriti, što ćemo mi koji živimo za njega pod blagim jarmom milosti činiti?“[2] Razmotrimo sada još jednom skriveni život Isusa, koji želimo nasljedovati. Poput Njega, i mi želimo biti kvasac usred tijesta, kvasiti svoju okolinu, a ostati nezapaženi. „Tako je Isus živio trideset godina: bio je fabri fílius (Mt 13,55), sin drvodjelje. Zatim su došle tri godine javnog života, s vikom mnoštva. Ljudi su se čudili: 'Tko je ovaj?' 'Gdje je toliko naučio?' Jer njegov je život bio njihov život, običan život ljudi njegove zemlje. Bio je faber, fílius Maríae (Mk 6,3), drvodjelja, sin Marijin. I bio je Bog. Donosio je otkupljenje čovječanstva i sve je privlačio k sebi (Iv 12,32).“[3]
„KAO I KOD DRUGIH DOGAĐAJA u njegovu životu, nikada ne bismo smjeli razmišljati o Isusovim skrivenim godinama, a da se ne osjećamo dirnuti, a da ih ne prepoznamo kao ono što jesu: pozivi koje nam je uputio naš Gospodin, da izađemo iz svoje sebičnosti, svojih lagodnih načina života.“[4] Poput Isusa, i mi želimo rasti u godinama, u milosti i u mudrosti (usp. Lk 2,52). Razmatranje skrivenog života našeg Gospodina donosi posebno svjetlo našem svakodnevnom životu; govori nam o tom jedinstvu života, jednostavnom i snažnom, kojemu moramo težiti svaki dan.
Cijeli naš život ima suotkupiteljsku vrijednost; naša duša raste, nadnaravno sazrijeva „točnim ispunjavanjem naših sadašnjih obveza. Taj rad – ponizan, monoton, malen – jest molitva izražena djelima koja vas postavljaju da primite milost za onaj drugi rad – velik, širok i dubok – o kojem sanjate.“[5] Kada nastojimo raditi s ovom božanskom perspektivom, naš rad dobiva potpuno novo značenje i može biti način da Boga dovedemo među nas. Svojim svakodnevnim radom i služenjem možemo učiniti Božju brigu za svaku osobu prisutnom. Svaki projekt, svaki zadatak i gesta mogu na neki način sadržavati ljubav, našu i Božju, prema ljudima kojima su upućeni.
Promatrajmo Isusa, Riječ Božju, skrivenu u nazaretskoj radionici toliko godina, viđenu samo od Oca i Duha Svetoga, od Marije i Josipa. Obnovit ćemo želju da ga bolje upoznamo, da nasljedujemo njegov skriveni život u Nazaretu, koji je bio tako prirodno i nadnaravno plodonosan.
„DOPUSTITE DA SE VRATIM“, kaže nam sveti Josemaría, „na prirodnost i jednostavnost Isusova života, na koju sam vam toliko puta skrenuo pozornost. Te skrivene godine našeg Gospodina nisu nešto bez značenja, niti jednostavno priprema za godine koje su trebale doći nakon toga – one njegova javnog života. Od 1928. jasno razumijem da Bog želi da kršćani pronađu primjer u cijelom Gospodinovom životu. To sam vidio posebno u vezi s njegovim skrivenim životom, njegovim životom koji je vodio rame uz rame s običnim muškarcima i ženama. Naš Gospodin želi da mnogi ljudi pronađu svoj put u tim godinama tihog, nespektakularnog života. Poslušnost Božjoj volji, dakle, uvijek uključuje izlazak iz naše sebičnosti; ali nema razloga zašto bi se to trebalo svesti na distanciranje od normalnog života običnih muškaraca i žena, koji su isti kao i mi u svom stanju u životu, radu i društvenoj situaciji.“
„Sanjam – i san se ostvario – o mnoštvu Božje djece, koja se posvećuju u svojim životima kao obični građani, dijeleći želje, čežnje i nastojanja ostatka čovječanstva. Moram im vikati ovu božansku istinu: ako ostanete usred svijeta, to nije zato što vas je Bog zaboravio; to nije zato što vas Gospodin nije pozvao. Pozvao vas je da ostanete među aktivnostima i brigama svijeta, jer vam je dao vidjeti ne samo da vaš ljudski poziv, vaša profesija, vaši talenti, nisu nebitni za njegove božanske planove, već da ih je posvetio kao najprihvatljiviji prinos Ocu.“[6]
Bog je zabrinut za svu svoju djecu, a vrijeme provedeno u Nazaretu pokazuje nam kako prožeti naše svakodnevne aktivnosti Božjom ljubavlju. Gospodinov primjer omogućuje nam da naslutimo veliko značenje svake naše geste i sna. „Rad“, nastavlja sveti Josemaría, „sav rad, svjedoči o dostojanstvu čovjeka, o njegovoj vlasti nad stvorenjem... Jer, štoviše, otkako ga je Krist preuzeo na sebe, rad je za nas postao nešto i spasiteljsko i otkupiteljsko. Ne samo da je kontekst u kojem čovjek živi, već i sredstvo i put do svetosti, nešto što se može posvetiti i što može posvetiti.“[7] Razmišljajući o skrivenom Isusovom životu, o tim dugim godinama rada u Nazaretu, otkrivamo divan uzor koji treba nasljedovati. Zamolimo Gospu i svetog Josipa da nam pomognu da i naš vlastiti život učinimo dijelom života koji su oni dijelili s našim Gospodinom.
[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, 14.
[2] Sveti Klement Romanus, Poslanica Korinćanima, 16.
[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, 14.
[4] Isto, 15.
[5] Sveti Josemaría, Put, 825.
[6] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, 20.
[7] Isto, 47.