OVIH DANA RAZMATRAMO početak javnog djelovanja našeg Gospodina. Nakon što je prevladao kušnje u pustinji, Isus se vratio na mjesto gdje je odrastao. Isus se vratio snagom Duha u Galileju i glas o njemu proširio se po cijeloj okolici (Lk 4,14). Evanđelje naglašava da ga je vodio Duh Sveti, jer Tješitelj igra nezamjenjivu ulogu u djelu našeg otkupljenja i posvećenja. To nas uči i sveti Ćiril u današnjoj Liturgiji časova: „U naumu nenadmašne ljepote Stvoritelj svemira odredi obnovu svih stvari u Kristu. U svom naumu da vrati ljudsku prirodu u njezino izvorno stanje, dao je obećanje da će na nju izliti Duha Svetoga zajedno s drugim svojim darovima… Stoga je odredio vrijeme da Duh Sveti dođe na nas: to je bilo vrijeme Kristova dolaska. Dao je to obećanje kada je rekao: U one dane, to jest dane Spasitelja, izlit ću dio Duha svoga na sve ljude.“[1]
Zadivljuje nas činjenica da Sveto pismo izričito kaže da je Isus otišao u pustinju vođen Duhom Svetim (usp. Lk 4,1) i da se također vratio u sili Duha u Galileju (Lk 4,14). Ako slijedimo njegov primjer, naša će vjernost Bogu biti slobodnija što smo svjesniji Tješiteljeve uloge u našem životu. „Učenik je osoba koja dopušta da je vodi Duh i stoga je osoba ukorijenjena u tradiciji, ali može prihvatiti novo, slobodna je osoba. Slobodna. Nikada podložna ideologijama otvorenim mišljenjima... Ona ostaje u Gospodinu i nadahnjuje se Duhom.“[2]
Plod ispunjenja Duhom Svetim je duboka sloboda koja nam omogućuje da živimo na ovoj zemlji kao što je živio Isus. Zato osjećamo „potrebu da Krista stavimo u središte svojih života. Da bismo otkrili najdublje značenje slobode, moramo ga promatrati. Zadivljeni smo slobodom Boga koji se iz čiste ljubavi odlučuje poniziti uzimajući tijelo poput našeg. Vidimo kako se ta sloboda odvija kroz njegove korake na zemlji prema žrtvi križa... Naše božansko sinovstvo omogućuje našoj slobodi da se širi svom snagom koju joj je Bog darovao. Ne postajemo slobodni oslobađanjem od Očeve kuće, već prihvaćanjem stvarnosti da smo sinovi ili kćeri.“[3]
SVETI LUKA NAM KAŽE DA JE ISUS poučavao u njihovim sinagogama (Lk 4,15). Naš Gospodin je iznio svoja učenja u skladu s onim što je Stari zavjet otkrio. On je, istovremeno, „i posrednik i punina svake objave“,[4] kako je izjavio Drugi vatikanski koncil. Stoga su njegova učenja ispunjavala nadom one koji su ga slušali i svi su ga slavili (Lk 4,15).
U tom kontekstu, Isus je došao u Nazaret, gdje je bio odgojen. I kako mu je bio običaj, otišao je u sinagogu na dan subote i ustao je čitati (usp. Lk 4,16). Isus je tako ispunjavao zapovijed o suboti i pripremao se za čitanje prema tjednom liturgijskom običaju, koji je uključivao čitanje teksta iz Tore ili Proroka, nakon čega je slijedio komentar. Pruže mu svitak Knjige proroka Izaije. On razvije svitak i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Lk 4,17-19).
Origen kaže da „nije slučajno što je otvorio svitak i pronašao poglavlje čitanja koje prorokuje o njemu, jer je i to bilo djelo Božje providnosti.“[5] Isus započinje svoje javno propovijedanje prihvaćajući Očevu volju izraženu u Starom zavjetu, preuzimajući misiju evangelizacije, naviještanja dobre vijesti o Kraljevstvu. Na isti način, i mi želimo biti vjerni nadahnućima koja nam Bog daje u molitvi, čitanju Evanđelja i u mnogim trenucima tijekom našeg dana.
TADA SAVI svitak, vrati ga poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. (Lk 4,20-22). „Sam Isus je 'danas' spasenja u povijesti, jer dovršava djelo otkupljenja... ovaj evanđeoski odlomak izaziva i naš 'danas'. U našem raznolikom i rastresenom vremenu, ovaj evanđeoski odlomak poziva nas da se zapitamo jesmo li sposobni slušati. Prije nego što možemo govoriti o Bogu i s Bogom, moramo ga slušati.“[6]
Tijekom dijaloga s našim Gospodinom želimo slijediti njegov primjer pažnje prema božanskoj Riječi objavljenoj u Svetom pismu. Možemo se, na primjer, usredotočiti na savjet apostola Ivana koji se nalazi u današnjoj liturgiji: Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga. (1 Iv 4,19-21).
Naša ljubav prema bližnjemu treba se pokazivati na specifične načine, kako nam sam Isus govori na Posljednjoj večeri. „Pranje nogu jedni drugima vodi do toliko specifičnih gesta, budući da se čišćenje o kojem se ovdje govori rađa iz ljubavi; a ljubav otkriva tisuću načina služenja i davanja onima koje volimo. Za kršćanina pranje nogu jedni drugima bez sumnje znači moliti se jedni za druge, pružati ruku s elegancijom i diskretnošću, olakšavati rad drugih, predviđati njihove potrebe, pomagati jedni drugima da se bolje ponašaju, ispravljati jedni druge s ljubavlju, biti strpljiv i privržen jedni drugima.“[7] Molimo Gospu da nam pomogne prihvatiti božanska nadahnuća kao pozive Oca koji traži samo našu sreću; a također da nam od Boga isprosi milost da ljubimo svoju braću i sestre kao što je Isus, potaknut Duhom Svetim, ljubio nas.
[1] Sveti Ćiril Aleksandrijski, O Ivanovu evanđelju, 5, 2.
[2] Papa Franjo, Homilija, 1. travnja 2020.
[3] Monsinjor Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 9. siječnja 2018., 3-4.
[4] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 2.
[5] Origen, Homilije na Evanđelje po svetom Luki, 32, 3.
[6] Papa Benedikt XVI., Angelus, 27. siječnja 2013.
[7] Biskup Javier Echevarría, Eucaristía y vida cristiana, Rialp, Madrid 2005., str. 67.