PROROK Izaija često naglašava koliko je Jahve povrijeđen nevjerom svog naroda. Ali dolazi vrijeme kada Bog odlučuje utješiti Jeruzalem, oprostiti mu sve grijehe i zapečatiti s njim vječni savez. Sjećamo se ovog trenutka danas u prvom čitanju mise. Jezik koji prorok koristi gotovo je majčinski: Za kratak trenutak ostavih tebe, al’ u sućuti velikoj opet ću te prigrliti. (...) ljubav se moja neće odmać’ od tebe, (Iz 54,7-10). Suočen s našim nevjerama, Bog odgovara milosrđem. Njegov gnjev traje samo trenutak, ali njegova dobrota traje cijeli život (Ps 30,5). Božja ljubav je jača od našeg grijeha.
U Adventu nas liturgija uvijek iznova podsjeća na Božju želju da nam bude blizu. On žudi da ne odbacimo njegovo društvo i da dopustimo da budemo ljubljeni. „Bog nam je blizu. Vjeran je i čini velika djela spasenja u onima koji se u Njega uzdaju. Bog ljubi bezgraničnom ljubavlju, koju ni grijeh ne može obuzdati, i ispunjava naša srca radošću i utjehom.“[1] Ljudska povijest je, nažalost, ispunjena nevjerama. Ali Bog ima beskrajno strpljenje i nikada se ne umara pokušavati nas odgajati kao što roditelji čine sa svojom djecom. Njegovo srce je uvijek sklono oprostu. Bog ostaje vjeran svom savezu „unatoč svemu“, iz naraštaja u naraštaj. Kao što kaže sveti Pavao, ako smo nevjerni, on ostaje vjeran - jer ne može zanijekati sebe (2 Tim 2,13).
„Ova 'tajna' Božje vjernosti predstavlja nadu povijesti.“[2] To je najveće jamstvo naše odanosti, budući da je Gospodin vjeran u svim svojim riječima i milostiv u svim svojim djelima (Ps 145,13). „Što je temelj naše vjernosti?“ upitao je jednom sveti Josemaría. I odgovorio je: „Rekao bih ti da se, u glavnim crtama, temelji na ljubavi Božjoj, koja pobjeđuje sve zapreke: sebičnost, oholost, zamor, nestrpljivost…“[3]
TIJEKOM ovih tjedana Došašća, Ivan Krstitelj je vrlo prisutan u liturgiji Riječi. Čujemo vrhunce njegove jedinstvene misije da pripremi put Isusu. Ugledamo se na njegov primjer kako bismo naučili kako s rastućom željom čekati Otkupiteljevo rođenje. Ivan je posljednji od proroka i prvi koji je umro za Krista. U današnjem Evanđelju Isus govori mnoštvu o svom rođaku: Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka! (Lk 7,24-26).
Među karakteristikama Ivanove osobnosti, koje su uzor kršćanima, ističe se vjernost. Preteča ne oklijeva ukazati na Mesiju. Ne boji se izgubiti učenike niti ostati sam jer poznaje i poistovjećuje se s Mesijinom misijom. Evo Jaganjca Božjega (Iv 1,29), jačeg od mene, kojemu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući (Lk 3,16). To su riječi poniznog srca, svjesnog prolaznosti vlastitog života, poput svakoga od nas. Ivan zna da njegova sreća leži u tome da Boga stavlja na prvo mjesto i ne smatra se nezamjenjivim.
Krstitelj nije „trska koju vjetar ljulja“, nestabilan i željan ugoditi svima. Ivan je Božji glasnik koji živi za svoju misiju, čak i ako to zahtijeva velike osobne žrtve. Odanost Bogu i istini čak ga vodi do toga da žrtvuje vlastiti život. Kao što je rekao sveti Ivan Pavao II., „radikalna vjernost Kristu sjaji u mučeništvu svetog Ivana Krstitelja.“[4]
„UTVRDIO si savez svoj zauvijek.“[5] Ta je sigurnost bila prisutna kroz cijeli život Ivana Krstitelja . Božja vjernost ne poznaje kraj. On je uvijek isti. Vidjevši neprolaznu snagu njegove ljubavi, osjećamo se obveznima odgovoriti svojom vjernom ljubavlju, koja proizlazi iz naše slobode. Danas u pričestnoj antifoni čitamo Pavlov savjet Titu: Jer pojavila se milost Božja na spasenje svim ljudima... Pravedni i pobožni živimo u ovom svijetu, iščekujući blaženu nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista (usp. Tit 2,12-13). Vjernost Bogu zahtijeva istinsku intimnost s Isusom u molitvi. U razgovoru s Gospodinom doživljavamo njegovu ljubav, nježnu i zahtjevnu, koja nas potiče na velikodušnost.
Sveti i vjerni život sastoji se od toliko malih gesta koje ne sjaje prema van, budući da su većinom skrivene, ali uvijek proizlaze iz ljubavi: osmijeh, mala primjedba, zahvala ili traženje oprosta kada smo uvrijedili drugu osobu, ljubazan odgovor.… Govoreći o blaženom Álvaru, sveti Josemaría je jednom rekao: „Želio bih da ga nasljedujete u mnogim stvarima, ali prije svega u odanosti. U dugim godinama njegova poziva bilo je mnogo prilika – ljudski rečeno – da se naljuti, da se razdraži, da bude nelojalan. Ali on je uvijek imao osmijeh i neusporedivu vjernost – iz nadnaravnih razloga, a ne zbog ljudske vrline. Bilo bi vrlo dobro da ga u tome nasljedujete.“[6]
„Vjernost kroz vrijeme je ime ljubavi, dosljedne, istinske i duboke ljubavi.“[7] Tijekom života, autentična ljubav se obnavlja mnogo puta svaki dan. Stoga je živa i postaje sve jača. Vjernost nije inercija ili jednostavno puštanje vremena da prolazi. Biti vjeran ne znači biti nefleksibilan; ništa nije dalje od vjernosti nego jednostavno nastaviti izbor iz prošlosti. Vjerna osoba je kreativna, sposobna obnoviti svoju ljubav i poticati velike snove unutar Božjih planova.
I ako u nekom trenutku put postane teži, reakcija vjerne osobe jest da zatraži pomoć kako bi učinila sve što je moguće da nastavi naprijed. Okrenimo pogled prema Mariji, Virgo Fidelis, Djevici najvjernijoj, i stavimo u njezine ruke svoju želju da ljubimo kao što je ona ljubila.
[1] Franjo, Audijencija, 16. ožujka 2016.
[2] Benedikt XVI., Homilija na Bogojavljenje, 6. siječnja 2008.
[3] Sveti Josemarija, Kovačnica, br. 532.
[4] Sveti Ivan Pavao II., Angelus, 29. kolovoza 1999.
[5] Četvrtak trećeg tjedna došašća, Ulazna antifona.
[6] Sveti Josemarija, Bilješke s obiteljskog okupljanja, 19. veljače 1974.
[7] Benedikt XVI., Govor, 12. svibnja 2010.