Navikavanje na borbu te mlakost
"NEĆE svaki koji mi govori: „Gospodine, Gospodine!“ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca."(Mt 7,21) Ove Isusove riječi s početka današnjeg evanđelja pokazuju nam, prije svega, postojanje Božjega nauma u koji nas želi uključiti, a ujedno i uvijek prisutnu mogućnost da taj naum odbacimo u vlastitom životu.
"On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim."
(Ef 1,4) To je Božja volja za svakog kršćanina, smisao našeg života, razlog našeg postojanja. Božji plan je da budemo sveti – da se naša ljubav prema Bogu prelije u iskrenu ljubav prema svim ljudima, počevši od onih koji su nam najbliži. Putevi do ostvarenja tog cilja vrlo su različiti i, u mnogim slučajevima, doista iznenađujući.
Ali kako godine prolaze, u našem se životu može pojaviti određeno "navikavanje na borbu", bezbojna rutina koja vodi u mlakost. Oduševljenje s kojim smo nekada živjeli svoju ljubavnu priču s Bogom može se ohladiti. Želja za nasljedovanjem Isusa još je uvijek u pozadini naših djela, ali je nešto slabija, tiša. Zadovoljni smo time da jednostavno nastavimo dalje, možda se oslanjajući samo na prošla iskustva. Veliki ideali nam se tada čine poput sna, a duh propitivanja ne uspijeva probuditi naše srce. Ne smatramo se osobito velikim grešnicima i čak želimo biti sveti, ali s tako slabom željom da stalno odgađamo prelazak na djela.
Sveti Josemaría je predvidio ovu situaciju i potaknuo nas da intenziviramo svoju molitvu. Rekao je: "Boli me vidjeti opasnost od mlakosti u koju se dovodiš kad se ne trudiš ozbiljno oko savršenstva u svome staležu. Reci sa mnom: Ne želim biti mlak! Confige timore tuo carnes meas – 'Probij strahom svojim tijelo moje': udijeli mi, Bože moj, sinovski strah koji će me potaknuti na djelovanje!" [1]
U DANAŠNJEM Evanđelju, Isus koristi snažnu sliku kako bi opisao ponašanje osobe koja ne otkrije veličinu Božje volje za svoj život: „Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.“
(Mt 7,26-27) Pridjev koji Isus koristi – lud – pokazuje da čak i kad iskreno želimo težiti ispunjenju smislenog života, možemo upasti u zamku da to činimo bez oslanjanja na ono što je bitno: ne gradimo na Božjem planu. Uzroci mogu biti nemar, površnost, lijenost... U svakom slučaju, mnogo će truda i napora biti uloženo u građevinu koja će se ubrzo srušiti.
Iako ponekad nije odmah očito, izgradnja na čvrstoj stijeni – na Bogu – može biti i jednostavnija. Život mlake osobe koja gradi na pijesku može u teoriji djelovati lakšim. Takva osoba izbjegava žrtvu i druge zahtjeve ljubavi, ali u praksi ne može izbjeći nemir u srcu. Gotovo neprimjetno, srce postaje podijeljeno, proračunato, i osoba troši svoju snagu na paktove i kompromise koji ne donose zadovoljstvo. Često takve osobe više brinu što će reći ili se uspoređuju s drugima, nego što nastoje imati miran i iskren pogled na vlastitu stvarnost. Žrtve koje su prije bile radosne sada postaju teške, jer više ne proizlaze iz iste ljubavi.
Kada primijetimo da je oslabila naša želja za svetošću, možemo se približiti toplini Isusova Srca. Sveti Josemaría kaže: „Mlaki imaju srce od gline, od jadnog mesa. Ima otvrdnulih srdaca, ali plemenitih, koja se kad se približe toplini Kristova Srca, tope poput bronce u suzama ljubavi, pokore – i zapale se!“[2] Ohrabreni svjetlom Njegova pogleda ljubavi, možemo smjelo reći Gospodinu: "Nanovo rasplamsaj moje srce. Ne dopusti da moja duša ostane u žalosti." Možemo biti sigurni da će On prihvatiti našu poniznu i zaufanu molitvu.
"TRAŽITE Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu." [3] Traženje Gospodina u molitvi i obnavljanje osobnog dijaloga s Njim štiti nas od mlakosti. „Et in meditatione mea exardescit ignis – 'U mojoj će molitvi planuti oganj.’ Zato ideš moliti: da postaneš oganj, živa vatra koja grije i svijetli.”[4] Taj intimni dijalog s Isusom potaknut će nas da obnovimo borbu za promjenu koju želimo u životu – da se sve više usklađujemo s Božjim željama i živimo blizu Njega.
Ponekad možemo osjećati težinu svojih pogrešaka i primjećivati kako su naše želje da činimo dobro daleko veće od naših djela. No također je istina da, kada se otvorimo djelovanju Duha Svetoga, znamo da je naša ponizna molba uvijek uslišana. Bog raspaljuje naše želje i ostvaruje u našem životu ono što nam se činilo nemogućim. „Ti koji lako kloneš duhom, reći ću ti nešto vrlo utješno: kad čovjek učini ono što može, Bog mu neće uskratiti svoju milost. Gospodin je Otac, i ako mu, u tišini srca, njegov sin kaže: ‘Oče moj nebeski, evo me, pomozi mi...’ – ako ide Mariji, Majci Božjoj, koja je i naša Majka – ići će naprijed.“[5]
Na toj čvrstoj stijeni naš će Gospodin moći izgraditi veliku građevinu, snažnu i čvrstu. „Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.” (Mt 7,24–25) Zato možemo koračati s pouzdanjem. Nećemo se zavaravati kompromisima koje možemo sklopiti kad se naviknemo na borbu. I iako se mogu pojaviti teškoće, ni bujice vode ni bijesni vjetrovi neće nam oduzeti ono što je najbitnije: Gospodin je uvijek s nama i bori se uz nas.
Zamolimo za pomoć našu Majku: „Ljubav prema našoj Majci bit će dah koji će žeravice kreposti skrivene pod pepelom tvoje mlakosti razbuktati u živu vatru.”[6]
[1] Sveti Josemaría, Put, br. 326
[2] Sveti Josemaría, Meditacija, 4. ožujka 1960.
[3] Rimski misal, četvrtak prvog tjedna došašća, antifona prije Evanđelja
[4] Sveti Josemaría, Put, br. 92
[5] Sveti Josemaría, Križni put, 10. postaja, br. 3
[6] Sveti Josemaría, Put, br. 492