– Promišljanje s vjerom o misteriju Božića

– Bog je odlučio trebati čovječanstvo

– Naša kontemplacija pred jaslicama

„JER dijete nam se rodilo, sin nam je darovan“[1]. Čežnje koje smo njegovali tijekom došašća ispunile su se: Bog je postao čovjekom. Svijet više nije u tami. Isus je došao i „krajevi zemlje vidješe spasenje Boga našega“[2]. Dijete se smiješi našem tihom klanjanju. Naš pogled susreće se s pogledom novorođenčeta. Sve je svjetlo, čisti pogled prodire u našu dušu i rastjeruje tamu grijeha.

Sveti Josemaría preporučio je „gledati Dijete, našu Ljubav, u jaslama. Moramo ga gledati, znajući da smo pred otajstvom. Moramo prihvatiti otajstvo vjerom i, također kroz vjeru, proniknuti u njegovo značenje. Za to nam je potrebna poniznost kršćanske duše: ne htjeti svesti veličinu Boga na naše siromašne pojmove, na naša ljudska objašnjenja, već razumjeti da je to otajstvo, u svojoj tami, svjetlo koje vodi živote ljudi“[3]. Nebo i zemlju stvorilo je Dijete koje je ležalo u jaslama. Ono je uspostavilo okruglost svijeta i njegovu puninu. Kakvo je ludilo ljubavi Isus posjedovao! Onaj koji živi na nebu leži na slami; Onaj koji ispunjava i održava sve stvari svojom prisutnošću uzeo je tijelo poput našeg. Možemo u naručju držati onoga koji nas je stvorio: to je veliko otajstvo koje nam Božić stavlja pred oči.

Kruže glasine o slavlju. Dođite i vidite, rekli su nam; dođite i vidite čudo. Pastiri i kraljevi, bogati i siromašni, moćni i slabi okupljaju se oko jaslica. I mi želimo pristupiti, pokloniti se pred ovim bespomoćnim djetetom, pogledati Mariju i Josipa, koji su umorni, ali sretniji nego što je možda itko ikada na zemlji bio. Ne možemo shvatiti tako veliku tajnu: Bog se obukao u naše tijelo.

KAKO BI SMO ŽELILI ZAHVALITI što se Bog učinio bliskim, dodirljivim, ranjivim. Usuđujemo se poljubiti Kralja svemira, čije slike nisu mogle biti stvorene u Starom zavjetu, a ipak je sada postao jedan od nas. Adeste, fideles… Venite, adoremus… Naša pjesma ovih dana je također poziv, poticaj. Pozvani smo, vidjeli smo i sada se naša srca raduju: tu je Bog Dijete. „Prepoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo“, kaže sveti Lav Veliki; „postao si dionik božanske naravi: ne ponižavaj se svojom prijašnjom podlošću. Sjeti se koje si glave i kojeg si tijela ud. Sjeti se da si, spašen od vlasti tame, prenesen u svjetlo i u kraljevstvo Božje“[4]. Svemogući Bog nam se predstavlja kao novorođenče u betlehemskoj špilji; „On se čak ni ne rađa u kući svojih roditelja, već na putu, kako bi se pokazalo da je rođen kao na posudbu u onu svoju ljudskost koju je uzeo“[5].

„Kad dođe Božić“, rekao je sveti Josemaría, „volim promatrati slike Djeteta Isusa. Ti likovi koji nam pokazuju Gospodina koji se ponižava podsjećaju me da nas Bog poziva, da je Svemogući odlučio predstaviti se kao bespomoćan, da je odlučio trebati čovječanstvo. Iz jaslica u Betlehemu, Krist mi govori i govori vama da nas treba, potiče nas na kršćanski život bez kompromisa, život sebedarja, rada, radosti. Nikada nećemo postići istinsko dobro raspoloženje ako istinski ne nasljedujemo Isusa; ako nismo, poput njega, ponizni. Ponovno ću inzistirati: jeste li vidjeli gdje se krije Božja veličina? U jaslama, u slami, u špilji. Otkupiteljska učinkovitost naših života može se postići samo poniznošću, prestankom razmišljanja o sebi i osjećajem odgovornosti da pomažemo drugima.“[6]

OVIH dana klanjat ćemo se ovom skrivenom Bogu, svaki put kad se približimo da poljubimo i pomilujemo Dijete. Osiromašen radi nas, On leži u slami; grijati ćemo Ga, grlit ćemo Ga s ljubavlju. Tko da se ne približava Bogu? Tko da se ne približava Djetetu, sada kada pruža ruke prema nama, sada kada Mu je potrebna naša briga? U ovim danima, nećemo imati oči ni za koga osim za ovo Dijete. Poput pastira, napustivši stado, ponizno pristupamo jaslama.

Ovo su dani koje treba provesti s obitelji, posebno prikladni za kontemplaciju. Možemo moliti pred jaslicama i klanjati se Bogu u tišini. Toliko se toga pročišćava tijekom ovih dana kada su djela ljubavi tako intenzivna! „Zadržite svoj Božić“, rekao je sveti Pavao VI., „karakter obiteljskog slavlja. Krist je, došavši na svijet, posvetio ljudski život, u njegovoj najranijoj fazi, djetinjstvu; posvetio je obitelj, a posebno majčinstvo; posvetio je ljudski dom, gnijezdo najintimnijih i najčišćih prirodnih osjećaja (...). Pokušajte proslaviti svoj Božić, ako je moguće, sa svojim voljenima; darujte svoju ljubav, svoju vjernost toj obitelji od koje ste primili život.“[7]

Stojeći pred jaslicama, uz Mariju i Josipa, shvaćamo da „Bog vas ne voli zato što ispravno mislite i dobro se ponašate; On vas voli i to je dovoljno. Njegova ljubav je bezuvjetna; ne ovisi o vama. Možda imate pogrešne ideje, možda ste pogriješili; međutim, Gospodin vas nikada ne prestaje voljeti. Koliko često mislimo da je Bog dobar ako smo dobri i da nas kažnjava ako smo loši? Ali nije tako. Čak i u našim grijesima, On nas nastavlja voljeti. Njegova ljubav se ne mijenja, nije izbirljiva; vjerna je, strpljiva je. To je dar koji pronalazimo na Božić: s divljenjem otkrivamo da je Gospodin sva moguća milost, sva moguća nježnost. Njegova slava nas ne zasljepljuje, Njegova prisutnost nas ne plaši. Rođen je siromašan u svemu, da bi nas osvojio bogatstvom svoje ljubavi“[8]. Blažena Djevica Marija i sveti Josip naša su prva obitelj s kojom želimo živjeti ovaj novi Božić.

[1] Rođenje Gospodinovo, Misa dana, Ulazna antifona.
[2] Isto, Pričestna antifona.
[3] Sv. Josemarija, Susret s Kristom, br. 13.
[4] Sv. Lav Veliki, Propovijed I o Rođenju Gospodinovom, 3.
[5] Sv. Grgur Veliki, Homilije o Evanđeljima, 8.
[6] Sv. Josemarija, Susret s Kristom, br. 18.
[7] Sv. Pavao VI., Opća audijencija, 18. prosinca 1963.
[8] Franjo, Homilija, 24. prosinca 2019.