– Pronalaženje milosti u Božjim očima
– Dopuštanje Gospodinu da čini svoje djelo u nama
ARKANĐEO Gabrijel ima delikatnu misiju koju mora ispuniti. Došao je čas. Bog je usmjerio svoj pogled na djevojku iz Nazareta kako bi dovršio zadivljujuću priču o spasenju svoje djece. Glasnik pozdravlja onu punu milosti, a cijelo stvorenje zadržava dah. „Uznemirila se njegovim riječima i razmišljala kakav bi to pozdrav bio“ (usp.Lk 1,29). Mnoga umjetnička djela prikazivala su našu Majku kako čita Sveto pismo kada je primila anđelov pozdrav; i upravo taj stav meditacije vjerojatno omogućuje svetoj Mariji da ostane u tom stalnom dijalogu s Bogom, u toj trajnoj kontemplaciji stvari, što je život molitve.
Za razliku od Marije, koliko se često mučimo s prepoznavanjem božanskih poziva. Ponekad čak možemo pomisliti da nam Bog želi nešto oduzeti, da nas traži da se odreknemo radosti na ovoj zemlji kako bismo ispunili Njegovu volju. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija: Bog je onaj koji najviše želi da budemo sretni, da budemo ispunjeni radošću, da s Njim dijelimo Njegovu beskrajnu radost; On je otišao na križ s tom jedinom svrhom. I samo naša sloboda može zaustaviti Njegovu inicijativu. „Ne bojte se Krista!“, rekao je Benedikt XVI. na početku svoje Petrove službe. „On ništa ne uzima, a sve daje. Tko god se Njemu preda, prima stostruko. Da, otvorite širom vrata Kristu i naći ćete pravi život.“[1]
U današnjem evanđeoskom čitanju Crkva nam pokazuje poziv naše Majke, svete Marije, čija priča vrlo nalikuje našim vlastitim životima. Svaki poziv je poziv na radost. Doista, "Nebeska sreća je za one koji znaju biti sretni na zemlji." [2]. Kada Gospodin nešto traži od nas, On nam zapravo nudi dar: Bog je taj koji osvjetljava naš put, ispunjava ga smislom i daje mu njegov puni potencijal.
„NE BOJ SE, Marijo, jer našla si milost kod Boga“ (Lk 1,30). Ove anđelove riječi pokazuju nam kako Stvoritelj gleda na svoje najljepše stvorenje: Marija je, na neki način, Božji san, njegova utjeha, njegova nada. Teško nam je zamisliti da bi nas Bog mogao vidjeti na ovaj način. Naravno, znamo da je Gospodin milosrdan i da nam daje i vraća milost onoliko često koliko je potrebno. Međutim, da on pronađe milost u nama, da ga raduje u nama kao što to čini Marija, može se činiti nedostižnim.
Međutim, „same riječi anđela jasno daju do znanja da je božanska milost kontinuirana, a ne nešto prolazno ili trenutno, te stoga nikada neće prestati. Čak i u budućnosti, uvijek ćemo biti podržani Božjom milošću, posebno u vremenima kušnje i tame. Stalna prisutnost božanske milosti potiče nas da s povjerenjem prihvatimo svoj poziv, poziv koji zahtijeva predanost vjernosti koju treba obnavljati svaki dan. Doista, put poziva nije oslobođen križeva: ne samo početnih sumnji, već i čestih iskušenja s kojima se susrećemo na putu. Osjećaj nedostatnosti prati Kristova učenika do samog kraja, ali on zna da mu pomaže Božja milost.“
Anđeoske riječi počivaju na ljudskim strahovima, rastvarajući ih snagom dobre vijesti koju nose. Naš život nije puka slučajnost ili puka borba za preživljavanje, već je svatko od nas priča koju Bog voli. „Naći milost kod Boga“ znači da Stvoritelj cijeni jedinstvenu ljepotu našeg bića i ima izvanredan plan za naše živote. Biti svjestan toga sigurno ne rješava sve probleme i ne uklanja životne neizvjesnosti, ali ima moć duboko nas preobraziti. Ono što će sutra donijeti, a što ne znamo, nije mračna prijetnja od koje moramo preživjeti, već povoljno vrijeme koje nam je dano da živimo jedinstveni karakter našeg osobnog poziva i da ga podijelimo s našom braćom i sestrama u Crkvi i svijetu.[3]
PRED BOGOM, jednostavne duše nalaze milost, one koje dopuštaju da ih se voli i uzdigne do najviše svetosti. Ništa ne raduje oca više nego vidjeti svoju djecu kako sjaje. „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Mnogo godina prije nego što je Marija izgovorila ove riječi, u trenutku uspostavljanja saveza s izabranim narodom, Izrael se obvezao ispuniti svoj dio: „Učinit ćemo sve što nam je Gospodin rekao“ (Izlazak 24,3). Marija i Izrael koriste isti glagol. Izrael, međutim, naglašava vlastite postupke, dok Marija naglašava Božju moć. Rezultati svakog odgovora su očiti jer je činiti vrlo različito od puštanja da se stvari događaju. Iako se ovo drugo čini jednostavnijim, dobro znamo da je često suprotno istinito. Pogrešno radije imamo stvari pod svojom kontrolom; ono što izmiče našoj budnosti i našem predviđanju često nas uznemiruje.
Advent je vrijeme radosti, veselja i mira. Znamo da teškoće neće nestati, ali spašeni smo kada naučimo reći da Božjem djelovanju. „Marija nas poziva da i mi kažemo ovo 'da', što je ponekad tako teško (...). U početku se to može činiti kao gotovo nepodnošljiv teret, jaram koji se ne može nositi; ali, u stvarnosti, Božja volja nije teret. Božja volja nam daje krila da letimo vrlo visoko, i tako se s Marijom i mi se usuđujemo otvoriti Bogu vrata svog života, vrata ovoga svijeta, govoreći 'da' njegovoj volji“[4].
Reći da znači moliti Boga da se vrši njegova volja, moliti za milost da ne budemo prepreka njegovim planovima, da ne ometamo djelovanje Duha Svetoga. Nije lako napraviti mjesta u našim srcima za toliku ljubav. Izazov je shvatiti da „najvažnije nije tražiti ga, već dopustiti mu da me traži, pronađe i miluje s ljubavlju. To je pitanje koje nam Dijete postavlja samom svojom prisutnošću: Dopuštam li Bogu da me voli?“[5]. Možemo zahvaliti Isusu i njegovoj Blaženoj Majci za naš put do svetosti; život zasijan svakodnevnom srećom, sasvim običnom, ali istovremeno božanskom.
[1] Benedikt XVI., Homilija, 24. travnja 2005.
[2] Sv. Josemarija, Kovačnica, br. 1005.
[3] Franjo, Poruka za 33. svjetski dan mladih, 25. ožujka 2018.
[4] Benedikt XVI., Homilija, 18. prosinca 2005.
[5] Franjo, Homilija, 24. prosinca 2014.