– Dogma Bezgrješnog Začeća 

– Ljepota svetog života

– Pozvani na život u vjeri, nadi i ljubavi

“O MARIJO, slavo svijeta, kćeri vječnog Svjetla, koju je tvoj Sin sačuvao od svake mrlje grijeha.”[1]Danas, zajedno s cijelom Crkvom, slavimo svetost Marije, žene iz Nazareta koja je primila sve darove i plodove Duha Svetoga. Od najranijih vremena, kršćanski pisci nazivali su našu Gospu “novom Evom,” prepoznajući da je ona na poseban način povezana s “novim stvaranjem” svijeta, djelom otkupljenja. 

Papa Pio IX. definirao je dogmu Bezgrešnog Začeća Marije 8. prosinca 1854. u Buli Ineffabilis Deus.Središnja formulacija dokumenta, u kojoj je jasno definirana vjera Crkve, glasi:„učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha, od Boga objavljeno, te zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano u njega vjerovati.“ [2]

Prvo čitanje mise prikazuje jedan od biblijskih tekstova koje Papa navodi u Buli: priču o izgonu naših prvih roditelja iz raja, nakon prvotnog grijeha. Međutim, pripovijest također sadrži obećanje ispunjeno nadom. Gospodin se obraća napasniku zmiji riječima:“Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15).Ovaj se odlomak naziva Protoevanđeljem jer predstavlja prvo obećanje našega spasenja.Sveti Ivan Pavao II. ističe da tekst Postanka „inspirirao mnoge prikaze Bezgrešne, koja satire zmijinu glavu pod svojim stopalom… 

Ovaj prijevod ne odgovara hebrejskom tekstu, u kojem onaj koji stupa na zmijinu glavu nije žena, nego njezino potomstvo, njezini potomci. Taj tekst dakle ne pripisuje Mariji, nego njezinu Sinu pobjedu nad Sotonom. Ipak, budući da biblijski koncept uspostavlja duboku solidarnost između predaka i potomaka, koherentno je s izvornim značenjem reći da je Bezgrešna zdrobila zmijinu glavu, ne svojom snagom, nego snagom svog Sina.“[3]

PREDSLOVLJE mise razmatra misterij koji povezuje Mariju s početkom Crkve:„Jer si sačuvala blaženu Djevicu Mariju od svake mrlje istočnoga grijeha, da u njoj, obdarenoj puninom svoje milosti, pripremiš dostojnu Majku svom Sinu i označiš početak Crkve, njegove lijepe Nevjeste bez mrlje ili nabora.“[4]Bezgrešno Začeće Marije, trenutak u povijesti kojeg se danas radosno prisjećamo, označava početak vremena Crkve, koje je naše vrijeme.Svi smo pozvani oponašati svetost naše Majke. Ipak, razmatrajući taj poziv, može se pojaviti „tiha sumnja da osoba koja ne griješi mora biti u osnovi dosadna i da joj nešto nedostaje u životu: dramatična dimenzija autonomnosti.“[5] 

Iako znamo da to nije istina, ponekad nas može mučiti misao da ćemo, u određenom smislu, postati potpuno ljudi tek kad doživimo napetost koja se čini odsutnom u životu naše Gospe.„Ako, međutim, pogledamo svijet oko sebe, vidimo da to nije tako; drugim riječima, zlo je uvijek otrovno; ono ne uzdiže ljude, nego ih ponižava i degradira. Ne čini ih većima, čišćima ili bogatijima, nego im šteti i umanjuje ih. Ovo je nešto što bismo doista trebali naučiti na dan Bezgrešnog Začeća: osoba koja se potpuno predaje u Božje ruke ne postaje Božja lutka, dosadni ‘da čovjek’; ne gubi slobodu. Samo osoba koja se potpuno predaje Bogu nalazi pravu slobodu, veliku, kreativnu prostranost slobode dobra.“[6]

U konačnici, osoba koja ide stopama naše Majke nalazi svoje pravo ja i može se približiti svakom čovjeku.To je Božji san koji vidimo u današnjem Evanđelju, kada Marija prima najavu svojega poziva (usp. Lk 1,26-38). To je također izraz Božjeg tajanstvenog plana za svakoga. Kao što Sveti Pavao kaže u drugom čitanju mise:„Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim“ (Ef 1,4)

ANĐEO joj pristupi i reče: „Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom!“ (Lk 1,28).Anđeo potiče Mariju da se raduje Božjoj posebnoj naklonosti prema njoj. Poznavanje Božjih planova donosi radost. Sudjelovanje u njima put je do sreće na zemlji i u nebu. Anđeoski pozdrav ima dva ključna dijela: poziv na radost, jer će se Sin Božji, predviđen u Postanku, uskoro utjeloviti; i izjavu o punini milosti u Mariji. Otkriva nam se da je naša Gospa potpuno sveta, što se očituje u punini vjere, nade i ljubavi.

I mi želimo biti ispunjeni vjerom i živjeti u skladu s Božjim planovima. Želimo imati vjeru koja nikada ne posustaje i koja se plodonosno očituje kada nas prate patnje i teškoće. Jer znamo da „ako je Bog uzvisio svoju Majku, jednako je istina da je nije poštedio boli, iscrpljenosti u radu ni kušnji vjere.“[7] Također želimo živjeti prožeti nadom, jer smo sigurni da sudjelujemo u pobjedi našega Otkupitelja. Kao što se nada apostola ponovno rasplamsala dok su gledali proslavljenog Isusa na Taboru, tako se i mi, promatrajući ženu punu milosti, ispunjavamo optimizmom u svojem poslanju, čak i kada ljudski prolazimo kroz teže trenutke.

„U najtežim trenucima, Marija, Majka koju nam je Isus dao, uvijek će podupirati naše korake; uvijek će govoriti našim srcima: ‘Ustani! Gledaj naprijed, gledaj prema horizontu,’ jer ona je Majka nade.“[8]Na kraju, molimo Mariju da od svog Sina Isusa pribavi veću ljubav kako bismo intenzivirali svoju ljubav prema Bogu i svim ljudima. Biti djeca tako dobre Majke učinit će nas sličnima njezinu Sinu, koji je prolazio svijetom čineći dobro i palio u srcima uvijek novo i djelotvorno svjetlo Božje milosti.

[1] Liturgija časova, svetkovina Bezgrešnog Začeća, Hvalospjev u jutarnjoj molitvi.
[2] Pio IX., Apostolsko pismo Ineffabilis Deus, br. 18.
[3] Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 29. svibnja 1996.
[4] Predgovor, Misa na svetkovinu Bezgrešnog Začeća Marije.
[5] Benedikt XVI., Propovijed, 8. prosinca 2005.
[6] Isti izvor.
[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 172.
[8] Papa Franjo, Opća audijencija, 10. svibnja 2017.