Evanđelje (Mt 21:1-11)

Kad se približiše Jeruzalemu te dođoše u Betfagu, na Maslinskoj gori, posla Isus dvojicu učenika govoreći: »Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.«
To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku:

Recite kćeri Sionskoj:
Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu.

Učenici odu i učine kako im naredi Isus. Dovedu magaricu i magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih. Silan svijet prostrije svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu. Mnoštvo pak pred njim i za njim klicaše: »Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!«
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: »Tko je ovaj?« A mnoštvo odgovaraše: »To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga.«

Komentar

U ovom prizoru ispunjavaju se riječi proroka Zaharije: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ (Zah 9,9). On je kralj mira, odjeven u jednostavnost.

Ovaj divni evanđeoski odlomak govori nam o Isusovoj poniznosti, vrlini koja je neodvojiva od otvorenog priznanja istine. On dolazi ne jašući na moćnom konju, već na poniznom i mirnom magarcu. Ali on je Kralj! I njegova vlast proteže se do kraja zemlje (usp. Zah 9,10). Ono što naziremo u tajanstvenim riječima proroka u potpunosti se ispunjava u Isusu. Isus je Kralj i stoga ulazi u Jeruzalem s javnim odobravanjem, ali bez nasilja, bez proglašavanja ustanka protiv rimske vojske. Njegov autoritet proizlazi iz jednostavnosti, iz Božjeg mira, koji je jedina spasonosna sila. Sveti Josemaria, komentirajući ovaj odlomak, rekao je: „Kad se približi vrijeme njegove Muke i Isus želi vrlo živo ilustrirati svoje kraljevstvo, trijumfalno ulazi u Jeruzalem, jašući na magarcu!“[1]

Blaženi Álvaro del Portillo podsjetio nas je da je sveti Josemaria „često spominjao tu jadnu životinju koja je nosila teret, instrument u Isusovom trijumfu. ​​U njoj je vidio portret svih kršćana koji svojim profesionalnim radom, dobro obavljenim iz ljubavi prema Bogu, nastoje uprisutniti Krista svojim prijateljima i kolegama, noseći ga u svojim životima i djelima kroz gradove i sela, tako da se samo Bog slavi.“[2] I nastavio je riječima svetog Josemarije: „Da bi magarac nosio našeg Gospodina, apostolska duša morala je otići i odvezati ga od štale. Tako i mi moramo ići dušama oko nas, koje čekaju apostolovu ruku... da ih odveže od štale svjetovnih stvari, kako bi mogle biti prijestolje našem Gospodinu.“[3]

Blaženi Álvaro također je istaknuo da „Evanđelje ne govori imena dvojice učenika koje je Isus poslao da odvežu magarca, ali jasno daje do znanja da su učinili točno onako kako im je Gospodin zapovjedio... Poslušnost ove dvojice ljudi, njihovo točno ispunjenje zadatka koji im je povjeren, bio je preduvjet za Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, što je pak bio uvod u Kristovu konačnu pobjedu nad grijehom nekoliko dana kasnije na oltaru križa.“[4]

„Mnoštvo je prostrlo svoje haljine po putu“ kojim je Isus trebao ući (r. 8), kao znak ustoličenja u Davidovoj dinastiji (usp. 2 Kr 9,13). I proglasili su ga Mesijom riječima iz Psalma 118: „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ - dodajući poklič: „Hosana“, što znači „spasi nas!, pomozi nam!“ Njihova radost odražava njihovu nadu u skoru obnovu Davidove vladavine i dugo očekivano otkupljenje Izraela.

Katekizam Katoličke Crkve sažeto sažima odlomak: „Isusov ulazak u Jeruzalem očitovao je dolazak kraljevstva koje će Kralj-Mesija ostvariti Pashom svoje smrti i uskrsnuća. Slavljem tog ulaska na Cvjetnicu, liturgija Crkve svečano otvara Veliki tjedan.“[5]

[1] Sveti Josemaria, Prijatelji Božji, br. 103.
[2] Blaženi Álvaro del Portillo, Pismo, 1. travnja 1992.
[3] Sveti Josemaria, Bilješke iz razgovora, 30. ožujka 1947., citirano u Ibid.
[4] Blaženi Álvaro del Portillo, Pismo, 1. travnja 1992.
[5] Katekizam Katoličke Crkve, br. 560.