Evanđelje (Mt 5,13-16)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«

»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Komentar

Odmah nakon što je iznio blaženstva (Mt 5,1-12), Isus govori o tome što su pozvani biti u svijetu i društvu oni koji prihvaćaju njegovu riječ i žive prema toj poruci. To predlaže vrlo izražajnim slikama: sol i svjetlo.

Soljenje hrane radi očuvanja bilo je vrlo važno prije modernog hlađenja, a dodavalo je i dašak okusa. Sol sprječava kvarenje, a istovremeno hranu čini ukusnijom, i to čini diskretno, pomiješana s ostalim sastojcima. U Starom zavjetu, sol se prepoznaje kao osoba koja pročišćava (usp. Izl 30,35) i simbol je vjernosti (usp. Br 18,19). U tom smislu, mi, kao Kristovi učenici, pozvani smo biti sol u svim okruženjima u kojima živimo, pročišćavajući ih i čineći ih ugodnima.

U Palestini u Isusovo vrijeme, kućna sol nije bila jako rafinirana. Bila je to slana tvar iz Mrtvog mora, pomiješana s mnogim nečistoćama. Da bi se koristila, razrjeđivala se, a višak se uklanjao. Ponekad je ta tvar sadržavala mnogo više prašine nego soli, pa je otopina bila gotovo bljutava, što ju je činilo beskorisnom. Isus koristi ovo iskustvo svakodnevnog života kako bi nas potaknuo da održimo integritet u mislima i djelovanju. Pouka je uvijek relevantna, kako nas je podsjetio sveti Josemaría: „Ti si sol, duša apostola. – 'Bonum est sal' – sol je dobra', čitamo u svetom Evanđelju, 'si autem sal evanuerit' – ali ako sol izgubi svoju slanost... bezvrijedna je, ni za tlo ni za gnoj; baca se kao beskorisna. Ti si sol, duša apostola. – Ali, ako izgubiš svoju slanost...“ [1].

Svjetlo je, sa svoje strane, bitno za gledanje i pali se da bi osvijetlilo, a ne da bi bilo skriveno. Ali ono također ima duboko teološko značenje. Riječ, koja je od početka postojala s Bogom i koja je Bog, jest „svjetlo istinsko koje osvjetljava svakoga“ (Iv 1,9), a Kristovi učenici, dijeleći njegovo svjetlo, pozvani su biti „svjetla u svijetu“ (Fil 2,15). U drevnim liturgijskim tekstovima krštenje se naziva „prosvjetljenjem“, tako da kršćanin, „prosvijetljen (Heb 10,32), postaje 'dijete svjetla' (1 Sol 5,5) i sam je 'svjetlo'“[2].

Kršćanin je sol i svjetlo svijeta kada primjerom i riječju provodi intenzivnu apostolsku djelatnost. Drugi vatikanski koncil to uči, aludirajući na ovaj evanđeoski odlomak: „Laicima se pružaju bezbrojne prilike za vršenje apostolata evangelizacije i posvećenja. Samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela, učinjena s nadnaravnim duhom, djelotvorni su u privlačenju ljudi vjeri i Bogu, jer Gospodin kaže: 'Tako neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašeg koji je na nebesima' (Mt 5,16)“[3].

Ovo apostolsko djelovanje na koje Isus poziva svoje učenike posebno je hitno u sekulariziranom svijetu gdje, kako je istaknuo blaženi Álvaro del Portillo, „bezbrojni ljudi se okreću od Njega u svakoj sferi društva. Mi, zajedno s tolikim drugim kršćanima koji također rade za Krista unutar Crkve, moramo izgraditi - kako volim ponavljati ovu ideju! - svojevrsni bedem kako bismo zaustavili ljude u njihovom ludom bijegu od Boga, sa željom da ih učinimo apostolima koji pomažu dušama da se vrate Bogu. A što smo mi? Malo soli, malo kvasca umiješanog u tijesto čovječanstva (usp. Mt 5,13). Ali ova sol i ovaj kvasac, Božjom milošću i našom suradnjom, vratit će božanski okus onima koji su postali neukusni, ukvasit će brašno, dok se ne pretvori u dobar kruh“[4].

[1] Sveti Josemaría, Put, br. 921.

[2] Katekizam Katoličke Crkve, 1216.
[3] Drugi vatikanski sabor, Dekret Apostolicam actuositatem, br. 6.
[4] Blaženi Álvaro del Portillo, “Homilija 28-XI-1987”, u Romana 5 (1987) 234.