Evanđelje (Mt 17,1-9)

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«

Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Komentar

Matejevo evanđelje smješta ovu scenu u delikatan trenutak za apostole. Neposredno prije, Isus im je jasno rekao "kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Mt 16,21). Istovremeno im je također rekao, prilično izravno, da "tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga" (Mt 16,24-25). Zbunjenost i strah njegovih učenika suočeni s tako ozbiljnim upozorenjima su razumljivi.

Stoga sada želi hraniti njihovu nadu otkrivajući svoju slavu Petru, Jakovu i Ivanu. Uspinje se na visoku goru, prvo u pratnji trojice učenika, na način analogan onomu kojim se Mojsije popeo na goru Sinaj u pratnji Arona, Nadaba i Abihua, a zatim starješina naroda (Izlazak 24,9). Ista ta tri apostola bit će oni koje će pozvati u Getsemani da ga prate izbliza, dok će ostali ostati donekle udaljeni od mjesta gdje se Isus molio u agoniji (Marko 14,33). Prizori radosnog sjaja i mučne patnje u kojima ga Petar, Jakov i Ivan prate oštro su u suprotnosti, no oboje je neraskidivo povezano. Nema slave bez križa.

Mojsije i Ilija, koji su vidjeli Božju slavu i primili njegovu objavu na gori zvanoj Horeb ili Sinaj (usp. Izl 24,15-16 i 1 Kr 19,8), bili su s Isusom na toj visokoj gori kada se „preobrazi pred njima: lice mu zasja kao sunce, a odjeća mu postade bijela kao svjetlost“ (r. 2). Sada gledaju slavu i razgovaraju s onim koji je osobna objava Boga.

Petar ne može obuzdati svoju radost i uzvikuje: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako želiš, podići ću tri sjenice - jednu za tebe, jednu za Mojsija i jednu za Iliju“ (usp. r. 4). Njegova molba izražava želju svakog ljudskog srca da zauvijek ostane radosno promatrajući slavu Božju. Na to smo pozvani: blaženstvo. S istim tim osjećajima, sveti Josemaría je vapio u molitvi dok je propovijedao: „Isuse: vidjeti te, razgovarati s tobom! Ostati tako, promatrajući te, izgubljen u neizmjernosti tvoje ljepote, i nikada, nikada ne prestati u toj kontemplaciji! O Kriste, tko bi te mogao vidjeti! Tko bi te mogao vidjeti i biti ranjen ljubavlju prema tebi!“[1]

Iz oblaka svjetlosti koji ih obavija čuju se riječi pune značenja: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni, u njemu sva milina; njega slušajte“ (r. 5). Izraz „Sin moj, Ljubljeni“ odražava Božje riječi upućene Abrahamu, tražeći od njega da žrtvuje svoga sina Izaka: „Uzmi sina svoga, Ljubljenoga“ (Post 22,2). Tako se povlači paralela između dramatične scene u Postanku, u kojoj je Abraham spreman žrtvovati Izaka, koji ga prati bez otpora, i drame koja će se odvijati na Kalvariji, gdje je Bog Otac prinio svoga Sina kao žrtvu, dragovoljno prihvaćenu za otkupljenje čovječanstva. Doista, u sceni Preobraženja, Crkva je vidjela pripremu apostola da podnesu skandal Križa. Dodatak „njega slušajte“ jasno odražava riječi koje Gospodin upućuje Mojsiju u Ponovljenom zakonu: „Proroka kao što sam ja podići će ti Gospodin, Bog tvoj, iz tvoga naroda; njega slušajte“ (Pnz 18,15). Isus, Sin kojega Bog Otac predaje smrti, također je onaj prorok poput Mojsija kojeg moramo slušati.

„Iz ove epizode Preobraženja želio bih izvući dva značajna elementa“, rekao je papa Franjo, „koje sažimam u dvije riječi: uspon i silazak. Trebamo otići na osamljeno mjesto, popeti se na goru u prostoru tišine, pronaći sebe i bolje čuti glas Gospodinov. To činimo u molitvi. Ali ne možemo tamo ostati. Susret s Bogom u molitvi ponovno nas potiče da 'siđemo s gore' i vratimo se u donji dio, u ravnicu, gdje nalazimo toliko braće i sestara pogođenih umorom, bolešću, nepravdom, neznanjem, materijalnim i duhovnim siromaštvom. Ovoj našoj braći i sestrama koji prolaze kroz teškoće, pozvani smo donijeti plodove iskustva koje smo imali s Bogom, dijeleći primljenu milost“[2].

[1] Sv. Josemarija, citirano u Svetoj krunici. Kritičko-povijesno izdanje, komentar na 4. otajstvo svjetla.
[2] Papa Franjo, Angelus, 16. ožujka 2014.