Evanđelje (Iv 14,15-21)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Komentar
Ove riječi nas uvode u onu atmosferu intimnosti kojom je Isus otvorio svoje srce apostolima tijekom Posljednje večere.
Počinje izjavom nečeg jasnog i zahtjevnog: „Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi“ (r. 15). Bog nije hirovit, niti su njegove zapovijedi proizvoljni hirovi nametanja njegovog autoriteta. Naprotiv, one su izraz ljubavi kojom dobri Otac uči svoju djecu kako se ponašati da bi bila sretna. Svakako, u nekim situacijama teško je prilagoditi se onome što Bog zapovijeda. Zapravo, „u raspravama o novim i složenim moralnim problemima može se činiti kao da je kršćanski moral sam po sebi pretežak: teško ga je razumjeti i gotovo nemoguće ga je prakticirati. To je lažno“, odgovorio je sveti Ivan Pavao II., „jer se – u smislu evanđeoske jednostavnosti – u osnovi sastoji u nasljedovanju Isusa Krista, u prepuštanju sebi, u dopuštanju da nas njegova milost preobrazi i obnovi njegovo milosrđe (...). Slijeđenje Krista postupno će razjasniti karakteristike autentičnog kršćanskog morala i istovremeno pružiti vitalnu snagu za njegovo ostvarenje. (…) „Tko ljubi Krista, drži njegove zapovijedi“[1]. Ispravan odgovor na ljubav koju primamo od Boga zahtijeva da dopustimo da budemo voljeni, a to se ne sastoji ni od čega drugog nego od vjernog držanja svega što je on zapovjedio. Isus to povjerljivo kaže svojim učenicima: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi“ (r. 21).
Isus je svjestan truda potrebnog za vršenje njegovih zapovijedi, ali nas uvjerava da ćemo imati neprocjenjivu pomoć: „Ja ću moliti Oca i dat će vam drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek“ (r. 16). Riječ Branitelj dolazi od grčke riječi parakletos, izraza koji znači onaj pozvan da pomogne - tješitelj, branitelj ili zagovornik. On je netko tko je pozvan da hoda uz nas, tko nas prati, upozorava nas na prepreke, brani nas, ali nam istovremeno govori nježno, tješeći, predlažući, ohrabrujući... Branitelj je vjerni i nerazdvojni pratitelj.
Sam Isus nikada neće prestati biti naš Tješitelj, kao što je obećao učenicima: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama“ (r. 18). Ali, osim njega, obećava „drugog Branitelja koji će uvijek biti s vama“ (r. 16). On misli na Duha Svetoga. „Doista, prvi Branitelj“, kaže Benedikt XVI., „je utjelovljeni Sin, koji je došao obraniti čovječanstvo od tužitelja par excellence, a to je Sotona. Kada se Krist, ispunivši svoju misiju, vrati Ocu, Otac šalje Duha kao Branitelja i Tješitelja, kako bi zauvijek ostao s vjernicima, prebivajući u njima. Tako se između Boga Oca i učenika, zahvaljujući posredovanju Sina i Duha Svetoga, uspostavlja prisan odnos uzajamnosti: 'Ja sam u Ocu, i vi ste u meni, i ja sam u vama', kaže Isus (r. 20)[2].“
„Meditirajući o ovim Isusovim riječima“, kaže nam papa Franjo, „danas sebe doživljavamo kao Božji narod u zajedništvu s Ocem i s Isusom po Duhu Svetom. (…) Gospodin nas danas poziva da velikodušno odgovorimo na evanđeoski poziv, da ljubimo, stavljajući Boga u središte svog života i posvećujući se službi braći i sestrama, posebno onima kojima je podrška i utjeha najpotrebnija“[3].
[1] Sveti Ivan Pavao II., Enc. Veritatis splendor, br. 119.
[2] Benedikt XVI., Homilija, 27. travnja 2008.
[3] Papa Franjo, Regina coeli, 21. svibnja 2017.
Foto Mikael Kristenson, Unsplash.