Evanđelje Lk 1, 39-56

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Komentar

Na radostan dan u kojem Crkva slavi Uznesenje Gospe tijelom i dušom na nebo, Evanđelje ove svečanosti pripovijeda o prizoru Marijina pohoda njezinoj rođakinji Svetoj Elizabeti.

Djevica odmah shvaća da je Elizabeta u poodmakloj dobi i da će joj trebati pomoć u posljednjoj fazi trudnoće i pri porodu. I, bez obzira na sve moguće neugodnosti putovanja, „tih je dana" "požurila u planinu" (r. 39). Evanđelist ne precizira prati li Josip Djevicu, no logično je da bi to trebao biti slučaj, budući da su bili u braku i boravak bi trajao nekoliko mjeseci.

Sve u Mariji odražava radost marljive, skromne i odvojene ljubavi. Doista, djevojka iz Nazareta upravo je prihvatila svoje uzvišeno zvanje Majke Božje. No, ovaj neizrecivi dar je ne privlači natrag, već je vidimo ispunjenu duhom služenja i brigom za druge.

Sveti Josemaría volio je razmišljati o ovoj sceni i učiti kršćanske kreposti iz Marijine prirodnosti: „Blago tebi jer si povjerovala, kaže Elizabeta našoj Majci. —Sjedinjenje s Bogom, nadnaravni život, uvijek uključuje privlačno prakticiranje ljudskih kreposti: Marija donosi radost u dom svoje rođakinje, jer ona „vodi“ Krista ”(1). I drugom je prigodom sveti Josemaría predložio: „Okreni oči prema Gospi i razmisli kako ona živi vrlinom odanosti. Kad je Elizabeta treba, Evanđelje kaže da dolazi „cum festinatione" - s radosnom žurbom. Uči! ”(2).

Kad Marija stiže na odredište, usred radosti majki, Krstitelj skače od radosti u Elizabetinoj utrobi, započinjući tako svoju misiju kao preteča koja najavljuje Mesijin dolazak. I Elizabeta se ponizno raduje što ju je posjetila „Majka Gospodina moga" (r. 43). Duh Sveti, s kojim su Elizabeta i Krstitelj puni (usp. 1,15.41), tjera ih da percipiraju božansku prisutnost, čak i ako dođe skrivena i ponizna. Duh Sveti će nas naučiti prepoznati Gospodina kad nam dođe, u sakramentima i u potrebama drugih.

Kao što odlomak vizitacije pokazuje Mariju punu marljivosti i želje da pomogne drugima, da dovede svog Sina, tako i sada nastavlja živjeti prema nama brigu koju je pokazala s Elizabetom.

Papa Franjo izrazio je to ovako: „Blagdan Uznesenja Marijina poziv je za sve nas, osobito za one koje pogađaju sumnje i tuga, a koji gledaju dolje, ne mogu podići pogled. Pogledajmo gore, nebo je otvoreno; ne ulijeva strah, nije više udaljeno, jer na pragu neba nalazi se majka koja nas čeka i ona je naša majka. Ona nas voli, smiješi nam se i nježno nam pomaže ”.

„Kao i svaka majka, ona želi najbolje svojoj djeci i govori nam:„ Vi ste dragocjeni u Božjim očima; Niste stvoreni za mala zadovoljstva svijeta, već za velike nebeske radosti ”. Da, jer Bog je radost, a ne dosada. Bog je radost. Dopustimo da nas ponese ruka Djevice ”.

(1) Sveti Josemaría, Brazda, n. 371.

(2) Ibid, n. 566.