Evanđelje Mt 25, 14-30
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan — svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.«
»Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'«
»Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'«
»A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'«
»Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu: ondje će biti plač i škrgut zubi.'«
Komentar
Prispodoba na koju nas podsjeća Evanđelje današnje Mise potiče nas da razmotrimo neke aspekte darova Božjih i naše korespondencije. Nitko ne može reći da je potpuno lišen i ljudskih darova i božanske milosti. I u tome je vrlo važno ne uspoređivati se s drugima, misleći da nam je učinjena nepravda jer nemamo ono što mislimo da drugi imaju. Svatko od nas je jedinstven, svatko od nas je predmet osobne Božje ljubavi.
Naša vlastita povijest, koju je Bog u cijelosti imao na umu, pred svojim očima, omogućuje da se govori o nekim sposobnostima: onima s kojima, takoreći, počinjemo hodati, i onima koje usput njegujemo ili smanjujemo kroz naše odluke. A ovo je nešto dragocjeno za uzeti u obzir: da naš život nije napisan, da smo mi doista njegovi protagonisti, da je prisutnost Boga u nama, koja osvjetljava, sugerira, gura, trenira, tješi, liječi, ono što nam omogućuje da uzmemo kormilo, da doista budemo protagonisti našeg postojanja.
Veličina ljudske osobe nije jednaka primljenim darovima. Postoje ljudi koji su dobili puno i uzvratili puno, ali postoje i ljudi koji su dobili puno, a uzvratili su vrlo malo, kao što postoje ljudi koji su dobili manje i uzvratili puno. U svakom slučaju, to malo i toliko primljenih darova ne može se vrednovati našim uobičajenim načinom mjerenja i vrednovanja stvari. Jer ono što čovjeka čini velikim i što preobražava svijet je vjera koja djeluje kroz ljubav. A ovo je nedostajalo onome tko je dobio jedan talent.
Svi smo sposobni voljeti. Sam život nam pomaže da razaznamo koji su naši talenti i koliko daleko možemo s njima težiti u svakom trenutku. Ali uvijek možemo težiti ljubavi, i to bez mjere. Jer ljubav nema granica. Štoviše, Bog osnažuje naše talente prema mjeri naše ljubavi. Iz tog razloga, važno je ne prezirati ono što je u našoj moći učiniti, čak i ako se to čini malim u usporedbi s onim što drugi rade. Naš je put osoban: u našim je rukama da ga učinimo velikim, jer ovisi o srcu s kojim ga putujemo.