Evanđelje Mk 3, 20-21

U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

Komentar

Trezveno, ali pažljivo Markovo pripovijedanje puno govori s nekoliko riječi: Isus se vraća kući, ali ni u njoj se ne može odmoriti. Gomila ga treba čuti i zatražiti ozdravljenje što je prije moguće, kao da će uskoro nestati iz njihovih života. Kakvu je silu privlačnosti imala sama Isusova prisutnost! Kakva li je bila njegova riječ! Kakvu unutarnju preobrazbu moraju iskusiti oni koji su ga slušali otvorenih srca! To je neodoljiva sila svetosti, božanskog života, tog istog života u kojem nas Gospodin želi natjerati da svi sudjelujemo.

Ljudsko tijelo ne može dugo izdržati bez hrane. Biblijski nam tekst govori da Isus nije imao tako laku ili zadovoljavajuću potrebu, a tako hitnu. No, nije imao problema prije svega otići na drugu vrstu hrane. Kako se dobro uklapaju ove njegove riječi: „Kaže im Isus: »Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. ”(Iv 4,34-36).

Ne možemo znati kako je Isus doživljavao protok vremena. Ali mi znamo za njegov žar: " Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!" (Lk 12,49). Nekima se ovo činilo neshvatljivim. Među njima i nekima od njegove rodbine. Teško je da su među ljudima koji ne razumiju tu vatru ljubavi koja gori u našim srcima i neki od naše rodbine. Ali, na isti način na koji zamišljamo Isusa kako im je uvijek želio dobrodošlicu i bliskost, mi također živimo svoju vjeru s uvjerenjem da je najbolje što im možemo učiniti to što smo svaki dan malo bliži Gospodinu, čineći ih tako sudionicima, s našom ljubavlju i našim molitvama, darova koje nam Isus nudi i na koje mu pokušavamo uzvratiti poniznošću i zahvalnošću.