Evanđelje (Matej 5, 43-48)
»Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?«»Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Komentar
Bog nije očekivao da ćemo ga voljeti. On je nas prvi volio (1. Ivanova 4,19). Ali ne samo to: volio nas je i nakon istočnog grijeha. Voli nas prije, za vrijeme i nakon svakog pada. Voli nas unatoč nama samima. I nakon Križa, gleda nas kao one za koje je njegov Sin dao život. Vrijedni smo sve Kristove krvi. Odnosno, za Boga smo vrijedni svega.
Gospodin se tako ponaša i tako teži da se i mi ponašamo. Problem je što se u našem slučaju brzo pojavljuju izgovori.
Susjed kojeg ne volim jer me jednom nije pozdravio. Dama u trgovini na uglu koja me jednom poslužila, a da me nije ni pogledala. Službenik u banci koji ne poduzima ništa da riješi moj problem.
Moja šogorica, koja je vrlo osebujna. Moj šef, koji je nepodnošljiv. Djeca moja, nema nikoga tko bi ih mogao podnijeti.
Stoga bismo mogli nastaviti s beskonačnim popisom. Od svake osobe koju sretnemo mogli bismo spomenuti kvar, učinjenu pogrešku, čak i zlo koje su nam oni nanijeli. Ali Isus nam u ovom odlomku iz Propovijedi na gori vrlo jasno pokazuje: ne postoji valjana isprika. Gospodin nas je prvo volio i dao svoj život za sve. Isus nikome nije uskratio pozdrav: čak ni Judi u Maslinskom vrtu.
U svijetu punom tame, mi kršćani pozvani smo donijeti svjetlost. U svijetu punom tužnih lica, mi kršćani pozvani smo širiti osmijeh. U svijetu punom pogleda u zemlju i ušiju zauzetih slušalicama, mi kršćani pozvani smo uvijek reći, što god se dogodi, dobro jutro.
Neuroznanstveni napredak omogućio je bolje razumijevanje zašto je smijeh zarazan. Objašnjenja su vrlo duboka, ali ono što nas ovdje zanima jest potvrđivanje činjenice: smijeh je, potvrđuje znanost, zarazan.
Nikad ne znamo što bi se moglo dogoditi nakon tog pozdrava. Možda je to prvi korak da “Kristova vatra koju nosimo u srcu” (usp. Put, br. 1) počinje zagrijavati druge živote. Ako vam se čini da se nitko oko vas ne smiješi, započnite osmjehujući se i sami, "da biste bili djeca svoga Oca koji je na nebesima". Sigurno ćete dobiti više od jednog iznenađenja.