Evanđelje Mt 6, 24-34

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?

I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: Ni Salomon se u svoj svojoj slavine zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.

Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«

Komentar

Isus govori o vrlo prisutnoj temi u životima ljudi svih vremena: brigama. Danas kao i u prvom stoljeću, iako na drugačiji način, imamo mnogo razloga za zabrinutost: dobiti pristojan posao, imati nešto za jesti i krov koji nas štiti, neka jamstva za budućnost.

Gospodinov nam se pristup može činiti pomalo nepromišljenim: kako da se ne brinemo za sutra? Tko će biti zadužen za dobivanje onoga što je potrebno za život, ako ne mi?

Ne radi se o tome da niste uključeni u sve te stvari ili da živite zanemarujući materijalne potrebe svakog dana. Poanta je u tome kako to radimo. Zabrinutost na koju se Isus odnosi je nedostatak povjerenja i prepuštanja rukama našega Oca Boga.

U još jednom vrlo ljudskom trenutku, poput obroka s prijateljima, Gospodin će reći Marti: „brineš zbog mnogih stvari, ali samo je jedno potrebno” (Lk 10,41-42).

Jedino što je potrebno je vjerovati Bogu, primiti iz njegovih ruku ono što je dobro i što nam se može činiti lošim. Ovo je bio duhovni život svetog Josipa, ne „način na koji objašnjava, već način na koji prihvaća". Pozdravljati život kakav nam je dan je „način na koji se dar snage koji dolazi od Duha Svetoga očituje u našem životu“ (Franjo, Patris corde br. 4).

Sveti Pavao u jednom od svojih pisama objašnjava rješenje životnih briga: „Ne brinite ni o čemu; naprotiv: u svim molitvama i prošnjama iznesite svoje zahtjeve Bogu s zahvalnošću“ (usp. Fil 4,6).

Stav onih koji žive s ovom vjerom je molitva: moliti s vjerom za Božju pomoć u poteškoćama i izražavajući mu trajnu zahvalnost za sve darove koje nam je dao.