Evanđelje Mt 25, 1-13

U ono vrijeme: Reče Isus svojini učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'»

Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista, kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Komentar

Isus nastavlja poticati aktivni život. On to sada čini prispodobom o vjenčanju. Zaručnik se sprema doći, a povorka djevica čeka da ga prati sa upaljenim svjetiljkama. Priča nam govori da je zaručnik zakasnio, pa se time pojašnjava opća ideja na kojoj Isus želi ponuditi svoje učenje: vjenčanja su Kraljevstvo nebesko; muž je Krist koji će na kraju vremena doći suditi i nagraditi svakoga prema njegovim djelima; vrijeme dolaska je neizvjesno pa otuda i potreba da ostanete budni. Dakle, prispodoba nas kroz vrijeme izaziva: pozvani na život u zajedništvu s Bogom, da bismo pristupili njegovom Kraljevstvu, moramo ostati budni, pokazujući tako svoje želje.

Sveti Pavao poručuje onima u Solunu da ne sumnjaju da će Krist doći u slavi, već da trebaju čekati s ljubavlju (usp. 1 Sol 4,1-12). Imamo povjereno poslanje: sve svoje aktivnosti usmjeriti Kristu, učiniti ga središtem našeg rada, tako da se u njemu sve može rekapitulirati, prikazati i podići Ocu. Bog računa da će napredovati u uspostavljanju svog Kraljevstva među ljudima. Zato moramo ozbiljno shvatiti ovaj život, živeći ga sa sviješću da krštenik može misliti poput Krista, može misliti na stvari odozgo (usp. Kol 3,1-3), a u isto vrijeme voli ovaj svijet.

Ne znamo dan ni sat. Ali znamo da milosrđe nema ni dana ni sata: znamo da je cijelo naše postojanje poziv na ljubav i, stoga, ne moramo čekati zakazane ili posebne prilike za ljubav. Kršćanin ne živi računajući ili dijeleći svoj život u vodonepropusne odjeljke, kao da je bilo koji od njih Bogu stran. Ništa naše nije mu strano: čeka nas u svemu što radimo, mislimo i osjećamo, dvadeset četiri sata dnevno. Ako želimo biti Kristovo svjetlo u svijetu, Kristova ljubav mora biti prisutna u cijelom našem postojanju: naš osjećaj mora biti osjećaj Krista.