Evanđelje Mt 22, 34-40

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče:

»Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

Komentar

Iz nekog razloga, ljudima je teško povjerovati u Boga, prihvatiti njegove riječi. Govori nam stvari iznova i iznova, a ipak se čini kao da ne razumijemo ili ne želimo razumjeti. Tjeramo ga da više puta objašnjava istu stvar.

Povijest se ponavlja od Adama i Eve do danas. Rečeno im je da će im uzimanje ploda s drveta donijeti smrt, no ipak su to učinili. Posljedice se osjećaju i danas.

Nešto se slično događa sa zapovijedima. Danas vidimo da se Isusa pita koja je od svih najveća. I Gospodin ne čini ništa drugo nego se poziva na izraelsku shemu, koju su svi Židovi učili od djetinjstva i koju su stoljećima imali na usnama: „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!”(Ponovljeni zakon 6,5). Tome dodaje još jedan drevni propis: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Levitski zakonik 19:18).

Znamo da je Isusov odgovor posljedica pitanja koje je postavljeno da ga se iskuša. Nažalost, mnogo puta nismo izuzeti od takvog ponašanja.

Zar nemamo zapisano i u tradiciji sve što je vezano uz naše spasenje? Imamo Sveto pismo, Katekizam Crkve, Učiteljstvo rimskih papa. Također imamo mogućnost pristupa sakramentima i duhovnom vodstvu. Trasirali smo rutu, a ipak si ne dopuštamo vjerovati u nju. Bog nam govori mnogo puta i na mnogo načina (usp. Hebrejima 1, 1), ali mi nastavljamo postavljati pitanja na koja je već odgovoreno.

Iz tog razloga današnje Evanđelje može nam biti poziv da poslušamo apostola Jakova: „koji se òglêdâ u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome.”(Jakov 1:25). U tome se sastoji život kršćanina: voditi se savršenim lex libertatis, koje zahtijeva njegovo proučavanje i dubinsku asimilaciju u vlastitom životu.

Ono što nam daje slobodu je voljeti Boga i bližnjega, a to nas vodi do sreće. Zato nam Gospodin daje zapovijedi. Zapravo, prije nego što ispuni propis, On sam objavljuje sudbinu onih koji žive ovako: „Slušaj, dakle, Izraele, i daj sve od sebe da ispuniš ono što će te učiniti sretnim" (Ponovljeni zakon 6, 3). Nadajmo se da smo se konačno uvjerili.