Evanđelje Lk 19, 45-48

U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram i poče izgoniti prodavače. Kaže im: »Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!«

I danomice naučavaše u Hramu. A glavari su svećenički i pismoznanci tražili kako da ga pogube, a tako i prvaci narodni, ali nikako naći što da učine jer je sav narod visio o njegovoj riječi.

Komentar

U jučerašnjem Evanđelju vidjeli smo kako je Gospodin bio potaknut da razmišlja o gradu Jeruzalemu, do te mjere da plače za njim. Sveti Luka nam govori kako je, ušavši u grad, otišao u Hram, ušao i počeo tjerati trgovce i mjenjače.

Ono što su radili prodavači i mjenjači nije samo po sebi bilo loše. Hodočasnici su u Jeruzalem dolazili iz cijelog svijeta i trebali su kupiti janjce ili parove grlica ili golubova potrebnih za žrtvu.

Osim toga, valuta za doprinos Hramu ili plaćanje otkupnine za prvorođene sinove morala je biti izrađena u židovskoj valuti. Stoga je bilo potrebno da negdje postoje prodavači životinja i mjenjači novca, ali bolje je da to mjesto nije unutar Hrama.

Trgovci, željni da svoj položaj postave na bolje mjesto ili da prošire posao, zauzimali su druga mjesta, do te mjere da su prošli kroz vrata Hrama.

Oni koji su trebali služiti za hvalu i zahvalnost izraelskom narodu, koristili su Hram u svoju korist, a pohvalu i zahvalnost ostavljali su u pozadini.

U ovoj sceni možemo vidjeti svakog od nas. Isus želi ući u Hram našega srca, naše duše, našeg života - mi smo djeca Božja, hramovi Duha Svetoga – baš kao što je ušao u jeruzalemski hram. Dolazi s istim entuzijazmom, istim osjećajima, istom predanošću: učiniti naš život kućom molitve, mjestom u kojem može intimno živjeti s nama.

Problem je u tome što se ponekad, usprkos toliko milosti, naviknemo, izgubimo sposobnost čuđenja. Možemo izgubiti smisao svog života i ostaviti Boga u kutu.

Na kraju dajemo veći značaj svom poslu, odmoru, zabavi, načinu gledanja na život nego Bogu. Sve su to same po sebi dobre stvari, ali ako zanemarimo sebe, ako ne napravimo od svoje duše kuću molitve, Bog završava u pozadini.