Evanđelje Mk 4, 26-34

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste — sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše im: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Komentar

Kraljevstvo Božje je malo sjeme koje raste, svojim ritmom, sazrijevajući, sve dok ne postane klas, lisnato drvo na kojem nastaje život.

S ove dvije prispodobe Gospodin nas potiče da se pouzdajemo u Njega, a ne u sebe, u svoju snagu, u svoje uspjehe.

On je taj koji daje rasti, taj koji nas u nama čini zrelima dok svoj život ne učinimo lisnatim stablom koje daje mirnu hladovinu onima koji dođu uz nas.

Prihvaćanje Kraljevstva Božjega je, dakle, prihvaćanje nečega što ne ulazi u našu logiku, u naš način razmišljanja o tome kako stvari funkcioniraju. Ima svoju logiku, svoju unutarnju snagu. To nadilazi naše sheme, dimenzije i mjerenja.

Jer počinje malo.

Poput Isusa Krista, koji je postao mali, dijete u naručju majke. On je sjeme koje je palo na zemlju, umire i donosi obilne plodove. On je jedini koji može spasiti one koji stoje uz njega, jedini koji nas tjera da rastemo i sazrijevamo.

Život kršćanina nije život nekoga tko radi velike stvari za sebe, plješće i postiže neposredan uspjeh. Nego započinje malim sjemenom čija plodnost ovisi o sjedinjenju s Kristom. Očekuje nas u malome, u našem svakodnevnom.

Kao što se prisjetio sveti Josemaría, „postoji nešto sveto, božansko, skriveno u najčešćim situacijama, što je na vama svakome da sam otkrije. (…) Uvjeravam vas, djeco moja, da kada kršćanin izvodi najnevažniju svakodnevnu radnju s ljubavlju, to preplavljuje transcendenciju Boga “(Razgovori s Escrivá de Balaguerom, br. 114 i 116).

Riječ je o povjerenju, skoku s povjerenjem u moć Božju.

Svijet ne spašavaju oni koji sve čine ispravno, organizirano, programirano, već ljudi poput svetaca, koji znaju ići u korak s Bogom, puštajući ga da uđe u male stvari našega života, vjerujući da i tamo čini velike stvari.