Evanđelje Lk 19, 41-44
U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«
Komentar
Isus je došao u Jeruzalem proslaviti Pashu sa svojim učenicima. Bit će to posljednja koju će slaviti na ovoj zemlji. Ovo su dani velikog intenziteta i sadržanih emocija. Prilazeći iz Betanije, zaustavljate se na Maslinskoj gori i upija veličanstvo Hrama i zidina Svetog grada. Isus plače. Ne može obuzdati bol zbog nemogućnosti da ga stanovnici prepoznaju.
To uzrokuje bol u Isusovom srcu: priča o nevjeri njegova naroda. Isus plače zbog zatvaranja srca izabranog grada, izabranog naroda. Jer mu nisu imali vremena otvoriti vrata: bili su prezauzeti i zadovoljni sami sobom.
Po ulasku u Jeruzalem, hodočasnici koji idu s Isusom zarazit će se oduševljenjem i proglasit će ga "Davidovim sinom".
Nekoliko dana kasnije, Isus Krist napustit će taj grad noseći drvo križa. Kralj kraljeva i Gospodar gospodara okrunjen trnjem, „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ (Iz 53,3).
Ovo je Isus, Bog koji je stvorio čovjeka i koji vapi za svakim od nas. Jer ga ni mi nismo u stanju prepoznati kao onoga koji vodi miru. Jer naše se srce, često okupirano i zadovoljno sobom, zatvara za Ljubav.
Isus plače da bismo naučili plakati s Njim. On daje svoj život da bismo mogli živjeti. Tako da se u njegovoj boli možemo svaki dan obnoviti. Trebamo naučiti, kako nas je savjetovao sveti Josemaría, „Bol ljubavi. Jer je On dobar; jer je tvoj prijatelj koji je za tebe dao svoj život; jer je sve dobro što imaš od njega; jer si ga toliko puta uvrijedio; jer ti je oprostio. On - tebi! Plači, sine moj, bolom ljubavi..“ (Put, 436)