Evanđelje Mk 4, 21-25

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu:

»Unosi li se svjetiljka da se pod sud stavi ili pod postelju? Zar ne da se stavi na svijećnjak? Ta ništa nije zastrto, osim zato da se očituje; i ništa skriveno, osim zato da dođe na vidjelo! Ima li tko uši da čuje, neka čuje.«

I govoraše im: »Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.«

Komentar

Nakon što je govorio o sijaču koji je izašao sijati, o sjemenu koje je "palo na dobro tlo i počelo rađati", a umjesto toga, pavši na tvrdo kameno tlo i među trnje, nije urodilo plodom, Isus nam govori o svjetiljci koja se stavlja na stol i mjeri kojom mjerimo.

Ove dvije prispodobe govore nam o načinu kršćanstva: nekome tko se daje bez mjere. Jer, u stvarnosti je to način postojanja, življenja, razmišljanja, djelovanja, Isusa Krista: on sve čini bez mjere, obilno. Ništa nije rezervirano.

Kršćanin je primio Kristovo svjetlo, svjetlo koje je došlo na svijet da rastjera tamu naših srdaca. Iz tog je razloga svaki kršćanin svjedok tog svjetla.

Svi se moramo vidjeti u tom svjetlu: nismo podvrgnuti tami svojih bijeda, grijeha, slabosti, grešaka; ni tami koja nas okružuje u obliku bolesti, neuspjeha, poniženja, nedostatka zahvalnosti, zaborava itd.

Mi smo djeca svjetlosti, ljubljena Božja djeca, Bog se brine za nas, spašava nas, uvijek nas čeka.

I želi da budemo svjedoci tog svjetla: da svojom brigom, radom, strpljivosti, opraštanja i utjehe donosimo svjetlost Božju u toliko srca koja su u tami.

I sve to, bez mjere, s velikodušnošću, jer smo djeca velikodušnog Oca.

Srce kršćanina je dakle otvoreno srce, koje se ne zatvara sebičnosti. To je srce koje ne postavlja granice: ne brine do određene točke, ne oprašta do određenog trenutka, ne čeka gledajući na sat.

To je srce koje želi imati srce Isusa Krista, srce koje se daje bez mjere.