Evanđelje Lk 16, 19-31

U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«

»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'

Nato će bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže mu Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'«

Komentar

Sve je u ovoj prispodobi poziv na obraćenje. Ne nedostaje element: graciozna osoba i osoba u potrebi; rastrošan čovjek koji kao da misli samo na sebe i onaj koji prosi na njegovim vratima. Smrt i sud: vrijeme koje imamo ovdje je vrijeme da razmislimo jedni o drugima. Ono što će ovdje zaživjeti u našim srcima bit će ono što kuca na vrata nebeskog Kraljevstva. Iz tog razloga moramo sada, svojim životima, dok imamo vremena, pokazati čemu težimo: što nam je stvarno važno. Kako živimo i za koga živimo? Tko zna koliko još imamo vremena?

Tekst je vrlo moćan. Ali to je još veće ako uzmemo u obzir ono što nas u njemu upućuje na Stari zavjet. Abraham je ključ za tumačenje: on je otac u vjeri izraelskog naroda; njemu i onima koji vjeruju poput njega obećani su blagoslovi; Velikodušno odgovara božanskom pozivu i, imajući mnoštvo dobara, ostao je uzor gostoljubivosti: ne zaboravite gostoljubivost, zahvaljujući kojoj su neki, ne znajući za to, ugostili anđele (Heb 13,2). Kod Abrahama vidimo što je vjera koja je prodrla do dna srca: živa vjera koja donosi plod. Vjera koja djeluje u dobrotvorne svrhe.

Bogataš iz prispodobe, čovjek bez imena, iako bogat, vjeruje da je Abrahamov sin i stoga nasljednik blagoslova. Ali smrt, koja je sud o životu, otkriva mu ono na što Bog gleda kad sudi ljudima: iskrenost srca. Prispodoba nam govori da je vjera bez djela mrtva vjera. Bogataš nije bio dobar Židov: nije slušao Mojsija. Ali, s druge strane, ni sama djela nisu ta koja štede. O Lazaru, koji ima ime, nije ispričano nijedno djelo. Oci Crkve kažu da je nagrađeno strpljivo prihvaćanje ne samo zla već i pretrpljenog prezira. Za nas je poruka jasna: pogledajte kako možemo ugostiti bližnjega u svom srcu stavljajući mu na uslugu darove, materijalne i duhovne, koje imamo u svakom trenutku.