Evanđelje Mk 1, 40-45

U ono vrijeme: Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«.

Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Komentar

Gotovo više nitko ne želi kleknuti. Rijetki mogu naslutiti da je možda ta gesta jedina koja nam otvara vrata nade. I, još manje, da je to možda najpristojniji čin koji možemo izvesti u našem kratkom prolazu na zemlji. Iz tog razloga u današnjem Evanđelju od gubavca učimo divnu evanđeosku pouku.

Gubavac iz Galileje zna da je gubavac, zna da je odbačen i iznosi rane pred Isusov pogled. Upravo prihvaćanje njegove bijede navodi ga da potrči za Nazarećaninom koji je, iako to gubavac nije znao, utjelovljena Božja Riječ.

Jer klečanje podrazumijeva i priznanje da nisam sam sa svojim poteškoćama. Da postoji netko tko me može osloboditi moje prljavštine. Da postoji netko kome mogu povjeriti svoje ništavilo i svoje siromaštvo. Muškarac i žena koji kleče najbolja su ikona nade.

Klečati pred Isusom znači da samo On opravdava moje postojanje. Želimo uvijek živjeti na koljenima: svako jutro i svaku večer, neposredno nakon ustajanja i prije spavanja. Također želimo kleknuti pred Tijelom i Krvlju svaki dan na Misi, kada zvona odjekuju u hramu tijekom uzdizanja svete Hostije. A također i pred svećenikom u sakramentu pokore. Poput gubavca koji želi reći: Ako želiš, možeš me očistiti. Jer želimo čuti Kristov glas, koji kaže: Da, želim, ostani čist.