Evanđelje Mt 4, 12-17.23-25

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji:

»Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva,

Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska —narod što je sjedio u tmini

svjetlost vidje veliku;

onima što mrkli kraj smrti obitavahu

svjetlost jarka osvanu.«

Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!« I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja — opsjednute, mjesečare, uzete — i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Komentar

Jučer smo slavili Bogojavljenje Gospodinovo. Neki mudraci s Istoka, primijetivši zvijezdu kralja Židova, odlučili su izaći u potragu za Svjetlošću svijeta. Pronašli su je na skromnom mjestu: Betlehemu. I oni su to znali prepoznati. Prorok Izaija govorio je mnogo o toj Svjetlosti koja će rastjerati svu tamu i ostvariti najdublje nade koje se gnijezde u svakom ljudskom srcu. Današnje misno Evanđelje ponovno nam govori o onom Svjetlu, Isusu, koji je uspostavljen u Galileji pogana, u Kafarnaumu, prosvjetljujući tako one koji su ležali u zemlji smrti.

Svjetlost je uvjet života. I to prirodno promatranje govori nam o stvarnosti koja nadilazi samo prirodno. U Galileji su se štovali poganski bogovi. Ali ti bogovi nisu bili sposobni dati život, donijeti svjetlost i zasititi srca. Odsutnost istinskog Boga, živoga Boga, uvijek uroni u tamu koja, iako ima izgled svjetlosti, zapravo čini da se svatko zatvori u sebe. Krist nam je došao pokazati način života, i to je učinio znakovima i riječima, iscjeljenjima, simbolom novog života koji ostavlja za sobom ograničenja bolesti i smrti, snagom Evanđelja.

Božić je posebno prikladno vrijeme da se usredotočimo na ono presudno, Svjetlo koje vidimo u Betlehemu, i da sve ostalo relativiziramo, isključimo, kao kad je u crkvi najvažnije svjetlo projicirano na Svetohranište. Postoji hrana koja preobražava, koja daje Život. U Riječi naviještenoj na svetoj Misi iskušavamo snagu Evanđelja koja otvara srca, prosvjetljuje um, jača volju, ispunjava nadom, nosi nas u milosrđe. Riječ je koja u skromnom izgledu sadrži svu božansku silu. Mudri ljudi s Istoka bili su pažljivi prema znakovima i pronašli Svjetlost. A pažnja je obraćenje. Na to smo danas pozvani. Samo čisto srce puno želje može, slušajući Riječ, upoznati Svjetlost koja se u njoj susreće.