Evanđelje Mk 4, 1-20

U ono vrijeme: Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.

Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci:

»Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.

I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:

da gledaju, gledaju — i ne vide, slušaju, slušaju — i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.«

I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«

Komentar

U prispodobi o sijaču Isus govori o četiri moguća odredišta za sjeme koje je posijano, a bacio ga je sijač. Danas ćemo pogledati žito koje pada između trnja.

Gospodin objašnjava učenicima da ono što je palo među trnje simbolizira ono što se događa ljudima koji „poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda.”(Stihovi 18-19).

Za razliku od sjemena koje padne uz cestu ili na kamenito tlo, u ovom je slučaju zrno moglo klijati i razvijati se. Međutim, nešto kasnije, kad se poteškoće pogoršaju, biljka se utopi i rezultat je isti kao u prethodnim slučajevima.

Mlakost je bolest duše koja ima puno veze s tim trnjem. Mali neprežaljeni nedostatak milosrđa, mali propusti u našem odnosu ljubavi s Bogom, potraga za zadovoljenjem dubokih želja srca kod ljudi ili stvari koje samo pojačavaju tu žeđ, bliskost sa mišljenjima ili načinima razmišljanja drugih itd. Oni su mogući uzroci širenja trnja oko biljke.

Međutim, niti jedan od gore navedenih uzroka sam po sebi nije sposoban utopiti sjeme koje je Bog zasadio. Bilo bi dovoljno ispitati se nekoliko minuta u prisutnosti Gospodina i doći skrušen u zagrljaj tako da nas izliječi i ispuni željom za ponovnom borbom, da započnemo ispočetka.

Provođenje nekoliko minuta dnevno ispitujući savjest pomaže nam da vidimo trnje koje raste u našoj duši i oko nje. A s konačnom skrušenošću - najvažnijim dijelom ispita - Gospodin će se pobrinuti za uklanjanje ovih bodlji iz korijena i da se biljka može slobodno i organski razvijati.