Evanđelje (Lk 7, 11-17)

Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

---

Komentar

Današnje Evanđelje vodi nas do Naina. Po dolasku dočekala ga je pogrebna povorka. Dogodilo se kao što se događa u mnogim gradovima, da groblje bude na periferiji grada, a na ovakvim mjestima običaj je da svi ljudi prisustvuju ukopu.

Isus susreće povorku i pita koga su vodili pokopati. Kažu mu: udovica pokopa svog jedinorođenog Sina. Bol te žene je neizmjerna. Možda je nedavno pokopala muža, a sada je na red da pokopa sina. U kakvoj je silnoj usamljenosti ostala!

Isusovo srce je dirnuto i on govori nešto iznenađujuće: ne plači. Možda je ta žena mogla reći Isusu: kako ne bih plakala od silne boli koju imam?

Zatim slijedi čudo.

Isus nije ravnodušan prema našoj boli, prema našoj patnji. Pokreće nas i tješi. Suočeni s otajstvom boli, moramo se obratiti Gospodinu da tu bol podijelimo s njim i neka On bude taj koji nas tješi.

Kad se tako približimo Isusu, on nam govori kako je rekao sinu udovice iz Naina: dječače, kažem ti, ustani. Drugim riječima, to je kao da nam govori: ova tvoja patnja mora biti razlog za rast u ljubavi prema Bogu i drugima, na to računam. Ustani i nastavi rasti u Ljubavi. Neka patnja ne bude prilika smrti nego života, iako mnogo puta plačeš. Ali kad moramo plakati, učinimo to s Gospodinom i Isus će nam obrisati suze.