Evanđelje Lk 10, 38 -42

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.«

Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Komentar

Evanđelje današnje Mise podsjeća nas na kratak, ali značajan susret između Isusa, Marte i Marije. Marta, domaćica, hoda amo tamo, puna zabrinutosti - potpuno zauzeta brigom oko kućanskih poslova. Njezina pak sestra sjedi pored Gospodina, pred njegovim nogama, pažljivo sluša što On govori. Priča ističe kontrast između vanjskog stava njih dvije; Isusove riječi upućuju na stavove. Izvana je Marija blizu Gospodina, sjedi pored njega, mirno sluša; Marta je daleko od Gospodina, stoji, uznemirena je i govori. Čak i kad se Marta približi Isusu, ona to čini stavljajući se ispred njega, gotovo u stavu prkosa.

I izvana i iznutra, priča pomalo podsjeća na Lazarovo uskrsnuće (Iv 11,1-44): Marta je nemirna, zbunjena u svojim idejama i teško sluša; Marija mirna, poslušna i samopouzdano sluša uz Isusove noge. U Lukinom tekstu Marta ima na umu samo uslugu, neposredne potrebe ukućana. Isus koristi situaciju da pouči oboje. To nije prosudba vanjštine, već srca. Hrana je neophodna, ali bitna je samo jedna hrana, a to je riječ Gospodnja, riječ vječnog života - života koji ne prolazi - koja nas prosvjetljuje u smislu svega ostaloga.

Isus dolazi u našu kuću. I mogli bismo pomisliti da je najvažnije ono što mu možemo ponuditi i reći. Ali, u stvarnosti je najvažnije ono što nam On nudi: "kraljevstvo Božje i njegova pravda" (Mt 6,33), "hrana koja traje za život vječni" (Iv 6,27). Život tijela važan je i općenito je u našoj moći da se brinemo o njemu, ali kakva je korist od tog života ako netko ne postigne vječni život? Isus ne donosi sud o našim djelima, već o stavu s kojim ih činimo: traži od nas da sve bude povod za istinski dijalog s Bogom i da znamo prepoznati važnost naših djela.