Evanđelje Lk 1, 46-56

U ono vrijeme: Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Komentar

Marija se puno puta pitala zašto se razlikuje od drugih. Za razliku od svoje rodbine, prijatelja, susjeda. U njihovim međusobnim razgovorima vidjela bi sebičnost njihovih srca, ispraznost njihovih riječi, razdraganost njihovih kritičkih prosudbi, lijenost njihova rada i brige. I zapitala bi se zašto ona nije takva. Sve dok joj anđeo Gabriel ne kaže o tome kako ju je Bog sanjao, stvorio, zavolio.

Sve ima smisla, sve ima novo svjetlo. Magnifikat je plod njezine molitve tih dana na putu od Nazareta do kuće Zaharije i Elizabete. Iz njezina sporog i zahvalnog dijaloga s Bogom Ocem. Marija shvaća svoju veličinu, svoju moć: biti voljena od Boga. Uvijek i zauvijek voljena od Boga.

Cijeli njezin život sastojao se od toga da se ne stavlja u središte, već ostavlja prostor Bogu, kojega susreće u molitvi i služenju onima oko sebe. Marija je sjajna ne zato što je učinila velike stvari za sebe, već zato što je na raspolaganju Bogu da djeluje, jer je dopustila da je Bog dodirne, jer zna da je Bog bezuvjetno voli.

Marijin je život tako revolucionaran. Ona ne gleda sebe, već Boga i, preko Boga, druge. Kao što ističe papa Franjo, „velike stvari koje je Svemogući učinio u Marijinu životu govore nam i o putovanju našega života, koje nije besmisleno lutanje, već hodočašće koje je, čak i sa svim svojim neizvjesnostima i patnjama, put za pronaći puninu u Bogu “(Papa Franjo, Poruka za XXXII Svjetski dan mladih 2017.).

Sve nas također voli Bog; zauvijek smo voljene osobe. Kad nas Bog gleda, on vidi ljubav kojom nas je stvorio. Gleda dalje od naših slabosti i bijede. Želi nas pročistiti, zapaliti, kako ne bismo izgubili iz vida njegov pogled. Gleda sve što možemo pružiti, svu ljubav koju smo sposobni pružiti. Poziva nas da u životu ostavimo trag božanske ljubavi, trag koji obilježava povijest, našu povijest i povijest mnogih.