Evanđelje Mk 8, 11-13

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

Komentar

Prošle subote obradovalo nas je kad smo vidjeli Isusa kako sažaljeva gladno mnoštvo. S nekoliko kruhova, hrani ih dok se svi ne zasite - divan znak s neba. Ali danas smo razočarani: nakon velikog čuda farizeji se suočavaju s Isusom i mole ga za još jedno čudo. A Isus drhti: je li moguća takva tvrdoća srca? Zašto traže znak? Odgovor je odlučan ne. Neće biti znaka.

Nešto se slično događa sa zvučnom tehnikom: ponekad prijemnik kaže: „nema signala", jer postoji prekid veze s odašiljačem. Ovdje nema veze između Isusa i onih koji ga traže sa zlom namjerom: ne da bi slušali njegovu riječ, već da bi joj proturječili. A budući da ga ne mogu verbalno pobijediti, mole ga da dokaže svoju istinu znakom s neba. Vjeruju u čuda, ali ne i u riječ osobe koja ta čuda čini. U konačnici, oni ne vjeruju u Isusa. Štoviše, oni to odbijaju. Okreću mu leđa svojim stavom, a Isus ne može učiniti ništa drugo nego okrenuti im leđa, nastavljajući putovanje brodom. Nije prvi put da vidimo Isusa "ražalošćenog sljepoćom srca" (usp. Marko 3,5).

Koji znak može poslužiti otvrdnutim srcima? Nijedan. Umjesto toga, znak im je ne davati im bilo kakav znak. Za Isusa je moralo biti vrlo bolno što ih je morao ostaviti nesposobnima da im se milosrđe izlije u dušu. Možda im je to bio jedini izlaz, za njihovo moguće obraćenje. Kako nas uči sveti Josemaría, „Isus nikada nije dalek ni ohol, premda ćemo ga u godinama propovijedanja ponekad vidjeti uzrujanog, jer ga ljudsko zlo boli. Ali ako malo pogledamo, odmah ćemo primijetiti da su njegova ljutnja i bijes rođeni iz ljubavi: oni su još jedan poziv da nas izvuku iz nevjere i grijeha ”[1].

[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, 162