Evanđelje Iv 1, 35-42

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?«

Oni mu rekoše: »Rabbi« — što znači: »Učitelju — gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna i reče mu: »Našli smo Mesiju!« što znači »Krist — Pomazanik.« Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« — što znači »Petar — Stijena.«

Komentar

Evanđelje koje Crkva danas planira razmotriti pripovijeda o pozivu prvih učenika, među njima, i samog Ivana. Božji poziv da ga slijedimo trenutak je posebne milosti, koji potpuno ispunjava apostolovo srce. U stvari, iako je tekst napisan na kraju njegova života, sveti Ivan bilježi točno vrijeme u kojem se dogodio taj susret s Isusom.

Komentirajući ovu scenu, sveti Josemaría ističe da Ivan „taj prvi razgovor pripovijeda šarmom onoga što se nikad ne zaboravlja. Učitelju, gdje živiš? Isus im kaže: Dođite i vidjet ćete. Otišli su i vidjeli gdje stanuje i ostali su s njim taj dan. Božanski i ljudski dijalog koji je preobrazio živote Ivana i Andrije, Petra, Jakova i tolikih drugih, koji su pripremili svoja srca da slušaju premoćnu riječ koju im je Isus uputio uz Galilejsko more “[1].

Ova nam epizoda još jednom pokazuje kako je poziv da slijedimo Gospodina povezan s misijom objavljivanja onoga što su vidjeli i poznavali. To nije dužnost ili nametanje, to je logična posljedica srca koje se osjeća voljeno i treba to dijeliti i širiti drugima.

[1] S. Josemaría Escrivá, Susret s Kristom, n. 118.