Evanđelje Lk 5, 17-26

Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi.

I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.

Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!«

Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«

Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: 'Otpušteni su ti grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi?' Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!«

I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga.

A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«

Komentar

Neposredno nakon što je u sinagogi u Nazaretu pročitao Izaijin tekst koji govori o otkupljenju, ozdravljenju slijepih i oslobađanju potlačenih (Iz 61,1-2), autentični program vlastite službe , Gospodin počinje liječiti.

U današnjem misnom Evanđelju čitamo ove riječi: Gospodinova snaga potaknula ga je da liječi. Sve u Isusu je život i on nas je voljan potaknuti da sudjelujemo u toj punini. Gospodin nije ravnodušan prema odsutnosti života, bila ona tjelesna ili duhovna. I poziva nas iznova i iznova da podijelimo taj isti osjećaj.

Ovaj poziv života privlači mnoge ljude koji žele biti izliječeni. Sada je to paraliziran čovjek, kojeg donose na nosilima. Ali muškarci koji ga donose ne zadovoljavaju se time da su se približili. Ne. Oni žele staviti bolesnike ispred Krista. Pred njegovo lice. Nadohvat ruke. I ne štede napor da bi to mogli učiniti.

Njihov primjer također poziva naša srca i upućuje nas. Svi smo pred Bogom, ništa mu naše ne ostaje skriveno. Ali između njega i nas postoji neka vrsta zavjese ili vela koje smo pozvani skinuti. I to činimo tako što ga tražimo, pronalazimo i volimo. S vjerom u njegovu prisutnost koja transformira.

Suočen s bolestima, ono što Isus daje sjeme je zdravlja cijele osobe. Isus otvara vrata vječnog života. Jedino što nas sprječava da to pronađemo je grijeh, grijeh koji nas zarobljava i koji nas čak može natjerati da ne želimo nebo.

Sveti bi nam Pavao rekao da je u podrijetlu svake tjelesne bolesti smrt koja je ušla u svijet kad joj je Adam otvorio svoje srce. Ta se smrt želi nastaniti u nama. I upravo od te bolesti moramo se prvo izliječiti.

Budući da smo zdravi duhom, pripisat će nam se preobrazba našeg smrtnog tijela u slavno. Bilo koji fizički nedostatak sada je privremen. I premda je želja za dobrima dobra stvar, Isus nam kaže da je samo srce čisto od grijeha jamstvo vječnog postojanja bez nedostataka.