Evanđelje Mk 6, 53-56

U ono vrijeme: Pošto Isus i njegovi učenici doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi.

I kamo bi god ulazio — u sela, u gradove, u zaseoke —po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Komentar

Dolazak važne osobe obično proizvede malu revoluciju u mjestima koja posjeti, pogotovo ako nisu navikla doživljavati velike događaje. Ono što obično vlada u malim gradovima je uobičajena rutina, ponavljajući ritam života obilježenog svakodnevnim činjenjem uvijek istog, neprestanog viđanja istih ljudi.

Zato je Isusov dolazak u Genezaret bio upravo to: revolucija. Otkako su ga prepoznali, vijest se širi od usta do usta brzinom nekoga tko ne želi propustiti životnu priliku. Stoga su gradski i seoski trgovi bili ispunjeni bolesnicima. Stoga je buka nosila koja dodiruju zemlju postala zvuk par excellence na tom području Galileje.

Papa Franjo voli govoriti o revoluciji nježnosti koju je proizvelo Utjelovljenje Sina Božjega (usp. Evangelii Gaudium, br. 88). Lako je zamisliti da bi upravo ta nježnost ispunjavala Isusov pogled dok je liječio svaku bolesnu osobu, dok je, kao i u drugim sličnim okolnostima, u njima proizveo istinsku revoluciju: onu opraštanja njihovih grijeha (usp. Marko 2, 5).

Ali ta revolucija zahtijeva prethodni korak: kad su izašli iz čamca, odmah su ga prepoznali. Sve može izliječiti samo Krist koji je u stanju prepoznati. Možda, kao što su to sveci znali učiniti, možemo započeti prepoznavanjem Isusa u tijelu naše bolesne braće, znajući s nježnošću gledati na sve rane njihove duše i tijela.