Evanđelje Lk 1, 39-45

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Komentar

Nakon što je primila anđeosku najavu i odgovorila joj potvrdno, Marija ustaje i žurno odlazi posjetiti svoju rođakinju Elizabetu koja je u šestom mjesecu trudnoće.

Putovanje je dugo. Djevica živi u Nazaretu, a rođakinja u blizini Jeruzalema. Oko 150 km ceste. Ali Marija se ne zaustavlja pred poteškoćama. Žuri se, iako je i ona trudna i riskira da na putu prema jugu sretne razbojnike. San joj je brinuti se za rođakinju.

Maríja je jedna od onih ljudi koji izvršavaju obiteljske dužnosti, koji brinu za obrazovanje svoje djece, koji se suočavaju s toliko nedaća, s toliko boli da liječe bolesne. Ustaju i poslužuju.

Ne daje sebi važnost. Ne misli: „budući da sam majka Božja, ja sam ona važna; ja sam ta koja mora biti u centru pažnje i brige”. Ne, Marija ne razmišlja tako. Njezin način razmišljanja je drugačiji: "da bih bila najdostojnija, moram pomoći više."

Ne zaključava se kod kuće, već se brine za svoju rođakinju. I nije to luda navala, već nalet nježnosti. Kao što papa Franjo ističe, „Marija nije ona vrsta osobe koja bi za dobro stanje trebala dobru sofu na kojoj bi se mogla osjećati ugodno i sigurno. Ona nije kauč-djevojka ”(Papa Franjo, Obraćanje na bdjenju WYD-a u Krakowu, 30. srpnja 2016.)

I iz tog susreta proizlazi radost. Duboka radost Marije i Elizabete; radost koja ispunjava njihov život. Na isti način, ako naučimo služiti i izlazimo u susret drugima, dopuštamo Bogu da promijeni ovaj svijet. Mi smo pogled, osmijeh, ruke, radost samoga Boga.