Evanđelje (Iv20, 19-23)
I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče:
»Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im:
»Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Komentar
Stigli su Duhovi: najbitniji blagdan Duha Svetoga. Danas Treća osoba Svetog Trojstva, Božanska osoba koja izvršava svoju posvećujuću zadaću na tih i diskretan način, upada svom svojom snage da nas podsjeti da je On taj koji čini Crkvu.
Prizor koji nam predstavlja Evanđelje svetog Ivana još je uvijek paradoksalan. Navečer smo uskrsne nedjelje. Iz priča četvorice evanđelista znamo da je taj dan bio užurban: dolasci i odlasci s groba, ljudi koji tvrde da su vidjeli Gospodina, oni iz Emausa koji odlaze tužni i vraćaju se sretni, plačući, grleći se, začuđeni. I prije svega, radost, puno radosti. Svjedočanstva - Magdalena, Petar, Kleofa - dovoljna su slabovjernim učenicima da barem posumnjaju u svoju nevjeru.
Pa ipak, ti su ljudi sada zaključani iz straha.
Povijest čovječanstva zauvijek se promijenila: Krist je uskrsnuo. Međutim, promjena koja se trebala dogoditi u apostolima tek je trebala biti napravljena: oni su i dalje zadržali ostatke straha zbog kojeg su ga napustili na Kalvariji. Drhte od ideje da imaju istu sudbinu.
Dakle, dok se ti osjećaji miješaju u srcima onih koje on voli, uskrsli Isus se pojavljuje u njihovoj sredini.
Za naš kršćanski život vrlo je važno da pazimo na Gospodinove geste. Ova je scena posebno ključna za razumijevanje kako Bog reagira na naše strahove, koji su često prepreka koja nas sprečava da odgovaramo njegovoj milosti.
Isus čini četiri stvari: daje im mir, traži od njih da podignu pogled kako bi razmatrali svoje rane, daje im zadaću, a s njom i mogućnost opraštanja grijeha.
Prekrasno je vidjeti kako Gospodin reagira na strah: pozivom. Božji poziv, koji uvijek uključuje osjećaj poslanja, sam je po sebi odgovor na naše vlastite slabosti i kukavičluk.
Isus ne čeka da njegovi apostoli postanu hrabri ljudi da bi ih poslao van. Šalje ih baš kad se boje: jer njihov mir i snaga neće proizaći iz ljudskih osobina ili povoljnih okolnosti. Oni će doći od Duha Svetoga kojega su primili u to vrijeme.
Crkva je stvorena, izgrađena je i bit će građena djelovanjem Tješitelja. Naš zadatak nije ništa drugo nego dopustiti da nas vodi On, zato nema mjesta zabranama ili ponosu.
Od tada će se život apostola sastojati u objavljivanju da je Isus Gospodin. Ali onako kako kaže sveti Pavao u drugom čitanju, kako bi potvrdio da nam je potreban Duh Sveti (1. Korinćanima 12, 3). Ne možemo poduzeti niti jedan korak u duhovnom životu, čak ni najjednostavniji, bez pomoći Treće osobe Svetog Trojstva. Zbog toga u nizu prije navještaja Evanđelja u današnjoj misi kažemo: Pogledajte prazninu čovjeka ako Duh nedostaje u njemu.
Ova je svečanost prekrasna prilika da s vjerom zamolimo obnovu našeg duhovnog života i zauzmemo se za kršćane širom svijeta. Sazivajući Drugi vatikanski sabor, Ivan XXIII zatražio je molitve za ono što je u Crkvi nazvao „novim Duhovima". Taj bi izraz, nova Pedesetnica, mogao poslužiti kao čežnja koja svakodnevno označava korak našega ophođenja s Duhom Svetim.
Za to se možemo obratiti Mariji, nezamjenjivoj protagonistici onoga što danas slavimo, tako da od Nje naučimo reći neka mi bude. Djevicu je također mučila prisutnost i najava Anđela (usp. Luka 1,29). Međutim, svoj odgovor nije temeljila na zabrinutosti koju je osjećala: temeljila ga je na uvjerenju da je Bog taj koji je zove.
Tako je stvorena Crkva, tako su se ponašali sveci i tako Duh Sveti čeka da i mi živimo. Ne možemo sami, ali s Njim možemo.