Evanđelje Iv 6, 41-51

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.

Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Komentar

U današnjem Evanđelju slušamo Gospodina kako govori riječi velike dubine i ljepote. Sveti Ivan predstavlja nam govor o kruhu života neposredno nakon dva čuda, gdje se vidi Isusovo gospodstvo nad prirodom. Prvi je umnožavanje kruhova pred mnoštvom; druga je hodanje po vodi, koje vide samo apostoli.

U tom kontekstu, neki Židovi ulaze u dijalog s Gospodinom kako bi komentirali događaj kruhova, a Isus koristi priliku da objasni da nije važna hrana koja jača zemaljski život, već kruh koji je sišao s neba koji služi za vječni život. Štoviše, Isus se misteriozno poistovjećuje s tim kruhom života, izjavom koja nije ostavila ravnodušnima one koji su slušali. Možda su mnogi mislili da je to apsurdno i nevažno: „Židovi su tada počeli mrmljati jer govori:„Ja sam kruh koji je sišao s neba““ (r. 41).

Mrmljanje ljudi - naše mrmljanje - pred Božjom logikom i providnošću nije nešto novo. Njihovi su preci popustili ovom iskušenju prije mnogo stoljeća u pustinji. Tom prilikom su također bili pred prorokom, Mojsijem, koji im je obećao kruh koji je sišao s neba, manu, da ih nahrani dok traje put u obećanu zemlju.

No, izabranim ljudima nedostajalo je gledati Božjim očima, nedostajalo im je više vjere i nakon što su to iskoristili nekoliko dana počeli su se žaliti, čeznuti za hranom koju su imali dok su bili robovi u Egiptu, očito privlačnijom: „Djeca Izraela počeše plakati govoreći: Tko će nam dati jesti meso? Sjećamo se ribe koju bismo u Egiptu jeli bez razloga, te krastavaca, lubenica, poriluka, luka i češnjaka, ali sada nam je duša osušena; ne vidimo ništa osim manu”.

Ti ljudi nisu htjeli stupiti na božanske staze vjere, htjeli su vidljive znakove. No sve što su imali pred sobom bio je Isus, čiji je otac bio Josip. Međutim, taj čovjek iz Galileje stalno je ponavljao da je njegov Otac sam Bog, pa je upravo iz tog razloga mogao potvrditi da je on kruh koji je sišao s neba.

Lijepo je promatrati kako se Isus sve jasnije poistovjećuje s kruhom, koji je stoga kruh vječnog života. I potvrđuje „ovo je kruh ...” (r. 50), „Ja sam kruh ...” (r. 51), „kruh je moje tijelo” (r. 51). Danas je dobra prilika zamoliti za veliku vjeru u sakrament Euharistije. Ne želimo mrmljati pred Božjom logikom, već se jednostavno i pobožno pokloniti pred otajstvom stvarne Isusove prisutnosti, kako nas je sveti Josemaría učio u bezbroj prilika:

„Gledaj najveće i najljepše stvari na zemlji; sve ono što razveseljava i naš um i duhovne moći; sve ono što godi tijelu i osjetilima. Svijet i druge svjetove koji noću svijetle iznad nas: cijeli svemir. Zamisli da su ti sve želje ispunjene... Sve je to ništa, ništa i manje od toga u usporedbi s mojim i tvojim Bogom! Tim neizmjerivim blagom, najdragocjenijim biserom koji se, postavši robom, uzevši na sebe lik sluge i rodivši se u štali, ponizio. Zatim u Josipovoj radionici pa u muci, u sramotnoj smrti. I još k tomu ludost ljubavi u presvetoj Euharistiji” (Put, 432).