Evanđelje Lk 2, 22-35

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

Komentar

Šimun je živio u nadi. Kakva dragocjena vrlina! Jedan od najviših darova koje nam Bog daje kad smo kršteni. U našu dušu unosi sposobnost da sa sigurnošću očekujemo sve što nam treba, jer nas Gospodin voli kao jako voljenu djecu. Čovjek je biće želje. Dok živite na zemlji, živite sa željom da postignete dobro, sreću, jer smo stvoreni za Boga, najviše dobro i izvor beskrajne sreće. Živimo u nadi i ona daje krila vjeri i ljubavi. Suprotno tome, tko ne traži od Boga da poveća nadu i ne obrađuje je, lako padne u malodušje i utone u vrtloge života. Beznadna osoba živi zatvorena u srcu. Moramo biti 'lopovi' nade, ukrasti djeliće neba, kako je rekao sveti Josemaría, onima koji se loše provode. Zamolite Gospodina, po zagovoru Djevice, Spes nostra, da dovede svjetlo nade u sva srca.

Svi koji sudjeluju u sceni odlaze u Hram predvođen Bogom: Šimun, potaknut Duhom; Marija i Josip da ispune Mojsijevu zapovijed, što je božanska zapovijed. Neka nas Bog uzme, idite s njim svugdje i odvedite ga svima: tako ćemo ispuniti svoju misiju na Zemlji i doći ćemo do blaženstva Neba.

Marija i Josip su zapanjeni stvarima koje Šimun govori o novorođenčetu, jer im Bog, kroz riječi starca, otkriva nove stvari: da će dijete biti znak proturječja u Izraelu i da će mač probiti Marijinu dušu, prorokujući praćenje i odbacivanje Krista od strane njegovih suvremenika, i potajno, strast i smrt djeteta Boga. Ponovno srca Marije i Josipa izgovaraju da Božjoj volji, iako je najava istovremeno radosna i bolna, jer znaju da je Isus Spasitelj svijeta.