Evanđelje Iv 3,14-21
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«
Komentar
"Raduj se Jeruzaleme": prve riječi Ulazne antifone daju ime ovoj četvrtoj korizmenoj nedjelji, zbog čega se i naziva "Laetare" nedjelja. Nedjelja radosti, jer je Uskrs bliži. Radost koju se liturgija može očitovati čak i u ružičastoj boji misnice koju nosi svećenik na Misi.
Prvo čitanje podsjeća na bol izabranog naroda u progonstvu u Babilon i na to kako su oslobođeni ropstva da bi se vratili u Jeruzalem zahvaljujući kralju Kiru. Ovaj kralj, stranac židovskog naroda, izvršava božansku volju, što daje uvid u univerzalnost plana spasenja (usp. 2. Ljet 36,14-23).
Poetični i dramatični naglasci Psalama izražavaju patnju progonstva: „Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona“ (Ps 137 [136], 1). Čežnja za Sionom, starim imenom jeruzalemske akropole, čežnja je za Bogom. Crkva je najavljena, otvorena za sve narode, a Sion predodređuje novi Božji grad: božanskim ćemo milosrđem živjeti na nebu po Kristu Isusu, kako kaže drugo čitanje (usp. Ef 2,4-10).
Sin čovječji sišao je s neba: današnje Evanđelje prihvaća tu Isusovu izjavu kad prepričava kraj Nikodemovog posjeta. Krist uspoređuje križ sa stupom na kojemu je Mojsije podigao brončanu zmiju u pustinji kao znak spasenja (usp. Nm 21, 4-9, koju je Mudrost 16, 7 protumačila kao znak milosrđa). Isus Krist bit će uzdignut na križu. Nikodemu otkriva središte otajstva otkupljenja: "Bog je toliko volio svijet da je dao Sina svoga Jedinorođenog" (Iv 3,16). Gospodin proglašava spasonosni karakter utjelovljenja: tko vjeruje u Njega, spasit će se, ući će u Nebo, u vječni život, "po vjeri" (Ef 2,8). Odbaciti vjeru u Krista znači odbaciti spasenje.
Sveti Josemaría rezimira otajstvo Raspetog Isusa na križu "srcem probodenim ljubavlju prema ljudima" (1). Njegova smrt na križu znak je Božje ljubavi: to je ono što će sve ljude privući k Njemu.
Nikodem je otišao posjetiti Isusa "noću" (Iv 3,2): on još nije pripadao svjetlosti. Svjetlost, prvi Stvoriteljev dar, izvor je, stanje i simbol cjelokupnog života; ona također označava spasenje i radost. Do danas niti jedan znanstvenik nije mogao reći što je točno svjetlost. Ali kršćanin zna što je to. Krist je Svjetlost (Iv 8,12; 1 Iv 1,6), on se očituje u onima koji "djeluju u skladu s istinom" i "dolaze na svjetlo" (Iv 3,21). Postupati savjesno, razlikovati zlo od dobra, znači postupati u skladu s vjerom i otvoriti se onome koji je došao "kako bi se svijet po njemu spasio" (Iv 3,17).
Uvodna antifona preuzeta od proroka Izaije uspoređuje Boga koji tješi svoje kao majku koja doji svoju djecu (usp. Iz 66,11). Bog je Otac i voli nas nježnošću oca i majke. Ton radosti istaknut je na vrlo ljudski način: radost treba priopćiti. Radost otkupljenja, a time i sjedinjenja s Bogom, također je radost jedinstva ljudi jedni s drugima.
U Euharistiji nam Duh Sveti daje ljubav da dijelimo radost spoznaje da smo voljeni. Nasmiješite se kad se umorite, ostarite sa smislom za humor, izbjegavajte fokusiranje mnogih razgovora na tužne stvari, uživajte u dobru u svakom trenutku, ne žalite ako dijete noću sve budi sa svojim plačem, uživajte u društvu drugih i živite svoj život kao "vrijeme susreta" (2): radost je način ljubavi prema drugima u Bogu.
(1) Sveti Josemaría Escrivá, Susret s Krostom, Rialp, Madrid, 1994, n. 165.
(2) Papa Franjo, Fratelli tutti, 66.