Evanđelje (Mt 18:12-14)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

Komentar

Isus je pastir anonimno prikazan u priči o izgubljenoj ovci. Njegovo je stado golemo; sto ovaca u ovoj prispodobi predstavlja cijelo čovječanstvo. Ali bez obzira na brojnost njegovog stada, on odbija izgubiti čak i jednu ovcu. Ako Isusu nedostaje samo jedna ovca, on osjeća da je njegovo stado nepotpuno. Ići će tražiti onu izgubljenu kroz gudure i doline, i neće stati dok je ne nađe.

U “malenima” koje Otac ne želi da propadnu možemo vidjeti svaku osobu prikazanu u svojoj jedinstvenosti. Crkva je Isusovo stado i nitko u njoj nije toliko beznačajan da nije potreban; nitko nije suvišan niti se može izdvojiti bez imalo zamjerke. Kao što nas papa Franjo često podsjeća, nitko se ne može promatrati kao predmet koji treba odbaciti.

Današnji evanđeoski odlomak ispunjava nas sigurnošću. Možemo proći kroz loša razdoblja u našim životima; slabi smo i možemo se izgubiti na putu. Isus će nas, međutim, uvijek ići tražiti. Dat će nam novu priliku da se vratimo na njegovu stranu. Nadamo se da ćemo tada biti dovoljno ponizni da prepoznamo svoje pogreške i otvorimo se Božjoj milosti.

Ovaj odlomak također postavlja zahtjeve pred nas. Biti kršćanin znači dijeliti Isusove osjećaje i nikada ne biti ravnodušan kad saznamo da je netko odlutao od stada. Pozvani smo krenuti i pronaći tu osobu kako bismo joj pomogli pobjeći iz izolacije. Svojom molitvom, vremenom i razumijevanjem možemo biti instrumenti da ih vratimo u život Crkve.