Evanđelje Lk 18, 9-14

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.'

A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku!'

Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Komentar

Dvojica muškaraca odlaze u hram moliti.

Čini se da se prvi moli Bogu, njegova molitva želi biti zahvalnost upućena Bogu, ali u stvarnosti to je izložba njegovih vlastitih zasluga. Gleda se, moli se u sebi.

Čak ni u hramu ne osjeća potrebu da se pokloni pred Božjim veličanstvom; stoji, osjeća se sigurno.

Zatvoren u sebe, prezire sve one koji nisu poput njega.

Nije u mogućnosti moliti se iz srca, nije u stanju to ispitati kako bi procijenio svoje misli, svoje osjećaje i dopustio Bogu da oduzme svaku oholost i licemjerje.

S druge strane, carinik se u hramu pojavljuje s poniznim i pokajanim duhom.

Njegova je molitva vrlo kratka: "O Bože, smiluj mi se, ja sam grešnik!" Ništa više.

Ako farizej nije ništa tražio jer je sve već imao, carinik može samo moliti Božju milost.

Tražite intimnost i tišinu kako biste upoznali Boga.

Predstavljajući se praznih ruku, golog srca i priznajući se grešnikom, carinik nam pokazuje potreban uvjet da primimo Gospodinovo oproštenje.

Put molitve je tako put do našeg srca, gdje nas Bog susreće i govori nam.