Evangelio (Mt 8, 23-27)

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao.

Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. 

A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

Komentar

Poput učenika, mnogo puta će nam se dogoditi da živimo usred oluja. A oluje naših života, naše bijede i padovi, naši porazi i neuspjesi, bolesti i patnje, izvlače našu ranjivost na vidjelo. I u isto vrijeme otkrivaju gdje smo položili svoje vrijednosti. 

Problem s učenicima je taj što su bili uplašeni tom olujom, bojali su se. Oni misle da je Krist, unatoč tome što je bio s njima, zapravo postao nezainteresiran, da ih je napustio. “Zar te nije briga ako izginemo?” kažu. A on im odgovara: Zašto se bojite, ljudi malovjerni? 

Suočen s olujama života, kršćanin može imati stav koji očekuje kontinuirani, stalni, invazivni Božji zahvat. Ili, imati stav vjere. Gospodin od nas traži nutarnje sazrijevanje: prijeći od djeteta koje prigovara i ljuti se jer mu se čini da otac ne obraća pažnju na njega, do djeteta koje vjeruje, koje se prepušta očevu naručju. U životu kršćanina događa se isto što i djetetu koje uči hodati. Korak, drugi, padne, ustane. Uvijek pod budnim okom oca koji ga hrabri, podiže, ali ga ne nosi posvuda da ne pati. 

U našim olujama moramo ići Gospodinu, Njemu se uteći, jer On je uvijek uz nas, ali ne toliko da tu oluju otkloni, nego da nam pomogne rasti, sazrijevati. Možda smo u toj oluji mi ruka koja pomaže drugima da hodaju; čamac gdje mogu sresti tog Boga koji nas nikada ne zaboravlja.